Flash Fiction + Biography Of a Misfit


2011

Won three awards on the story competition “3-5-7” as a part of the “Helly Cherry” competition

 

  1. (…) 
One day he merely ended it, period. Underlined it, too.

2. Departing the star from the Magellanic Clouds. 
And there was supernova.
***
Leila Samarrai, a misfit among authors, managed to host her misfitting poetic nature in genres spanning 5 to 100.000 words. A poet of Himalayan seclusion, she was born in Belgrade in 1976
images
Advertisements

SLIKA NEBOGLEDOM ODGLEDANIH, roman pisan u online varijanti. Zahteva vaš konstantni update!


“Slika nebogledom odgledanih”, odlomak iz novelete, Leile Samarrai, roman pisan u online varijanti. Zahteva vas konstantni update! Novi pasusi ce pristizati…
***
Možda sam vas sve izmislila. Možda ste vi samo u mojoj glavi, vrtite se tu u ritmu valcera, krijete se u ogledalima, kezite mi se u lice i govorite:
– Mi smo samo hteli da te zatvorimo, u kuću. … eventualno iza resetaka…. Nismo predvideli halucinacije….
– Šta bulazniš?
– U pravu ste. Imala bih mnogo posla ako bih hodala starim putevima, utabanim putevima da bih sačinila nekakav dokument o sebi. Da preorem svaku brazdu svog detinjstva. Da oslobodim duhove prošlosti koji su me i doveli do vas kao robove oslobođene okova, samo da bi na sebe navukli teške, zlatne lance.
Ne znam kako ovo da počnem drugačije, stoga, uvodi, objašnjenja, dokumenta, nestanite.
Prihvatite ovaj uvod kao moj šturi poklon:
Zovem se Marija Mediči, imam 34 godine, po profesiji sam propala glumica i student istorije (još uvek apsolviram…) i već desetu godinu progoni me grupa propaliteta, varalica, psihopata i ludaka, zbog čega na ulicu ne izlazim, ni sa kim se ne družim i ne viđam pošten svet.
LICA:
Tomislav Kalpeper, profesija pravnik. Nabijen i nizak, oči kao u Akira Kurosave, voli bičevanje do krvi i smrti, klanja se Dodoni Rasel, profesija engleski, svačija Muza i bič Božji, udata za kepeca do struka joj, gospođa malograđanka i kućevlasnica bordela upečatljivog naslova „Akademija bola“.
Nostradina Babel, nosi slavne retro kovrdže a la Merilin Monro i kao ona, seks simbol je kruga beogradske dvojke. Uzor joj je Eva Braun. Prolupani, samoljubivi stvor, čija je mama oligarh bankarstva sa transferom novca kad joj zatreba.. U maminoj dresuri, Nostradina, inače član Mense, je, jedna od onih, koji su, preko noći, od prosečnog konzumenta radže i bensedina, zajedno s drugim nitkovima i brbljavcima, postali generalni direktori, sa naci – arijevskim pogledom na svet. Oči – kao Leonardo Di Kaprio. (i boja i oblik)
Miss M, zli invalid mastermajnd, veselog duha kao i omiljeni joj slikar Tuluz de Lotrek. Da je u njegovom društvu, zajedno bi slistili bure apsinta. Ovako, Miss M bi dala bubreg za dve stvari: levi bubreg za Nostradinu, (na rate, ako može i po povoljnoj ceni), a desni, kad joj po svoj prilici Nostradina odbije levi, za bure hajnekena. Zlovoljna je jer je ponižena. Okružuje se priglupim slaboumnicima. Dodoni Rasel joj je bliska rođaka.
Krilatica: „Ja sam kao pijavica. Kad zgrabim, ja ne puštam“
Džezebel Hasanaginica, 35 godina, građe teretnog automobila, zvana Maratonski bik, zlih i agresivnih namera koje otkriva tek kad se uvede zakon o zabranji točenja alkohola. Dotle joj osmeh leprša na licu, hladnokrvna i metodična dok ne zagrmi u basu i ne polupa sve kafane kroz koje redovno šeta. Kada je u kondiciji u stanju je da preskoči sto. Od bosanskog pakla do mističnog pustolova, od poslednjeg nokauta u kafani Druga Mi Kuća i Šuj Baje Bluza do Divovskih trka. Specijalizacija: planinski maratoni. Staje na svakom 50 – om kilometru dok kroti mamutsku trasu pred kojom su mnogi poklekli da se, uz pljoskicu, priseti starih dobrih dana“
„I tako sve do Kuromajera“, zagrmela bi u basu, zadivljenog pogleda na Monte Rosu..
. Redovno ažurira horoskop. I svoj i tuđi.
Bludna kći koja je krenula u crkvu.
***futurus persevero / this thing must be continued!
carrie-2.w710.h473.2x

I još par statista….

Aaaa gde ste se vi upoznaliiii?

 Prokleta sam večnošću. Kidala sam lešine pod Trojom, opipavala skamenjene praegipćane, Nabta Playe, jela sam crnoglave sveže sumerićanske glave. Moje vreme je duboko. Moja nebesa su obojena u tamu, bez sunca. Bez zvezda.

Uz podli osmeh penjem se uz piramidalni Materhorn. Gazim neosvojive vrhove, doletela sam iz kantona Vallais, sa sve crnim jezerom koje je potopilo Gimenvald.

ili

Upoznali smo se na Kalabrijskim plažama, zapravo. Podelili smo divno letovanje.  Osvajala sam Kalabreške planine, a Kalabrija mi je oduvek bila kao dom.

Ako ikad budem želela da se ubijem, sigurno ću se baciti sa kantakarskog mosta.

A vi me pitate gde upoznajem Južne Slovene i Bosanku?

Stoga, zar je bitno gde smo se svi upoznali?

Na Materhornu ili u kafani “Kod dva brata”?

Šta oni tebi konkretno rade?

Njima ne mogu parirati carski špijuni za istorijskih apsolutizama. Naravno, upitanost zahteva odgovor: motiv. Zašto ja?

Zapletena priča i mnogo dramatičnih dana, da bih pružila odgovor znatiželjnim ušima. Nisam poznavala hohštapleraj dok se nisam preselila u Beograd. Opipavala sam ih (sva ova lica koja su našla svog pisca)i napipala kroz pomrčinu i pakao noćnih klubova. Stare frajle, polni organi izmešani, postavljeni na pogrešno mesto, na jednom telu, sunčani točak na nasmešenom licu Džezebel koja me zaljubljeno posmatra, energija, svetlost, život, Džezebel, maratonski bik, sunčano tele, večno dobro, međuigra očiju i poziv.

Moja usamljenost je bazdila na prosutu svinjsku utrobu.

Ti, živuća kobilo, praroditeljko života, siluj me!

Ti, o Ištar, paganko, što nadvisuješ sve, obljubi me!, tako bi stihovao Aton u sapfo varijanti. I zaljubih se u ovu Dafne ili Erosa, kako je ko shvati (a Dionis ona biva kada cugne neku)

Preskočiću naporne detalje razbuđivanja Erosa među nama dvema. Dosadne su pojedinosti o beleškama što ih čini želja u očima. Ili pupljenje cveća, čiju je nevinost probio trn prve odsvirane note žestoke, raspaljene strasti. Ukoliko želite takve pojedinosti, obratite se literaturi markiza de Sada ili metafizičkom doživljaju seksa Julijusa Evole.

Bila je to igrav pogleda i po neki dah u stakatu, dve rasplesane nimfe, pregorele želje usled zabranjenog dodira. Kadgod bismo poželele da smrvimo ćutnju među nama, i da poljupcem zapečatimo nameru, pojavila bi se ONA. Ime: Brona Lisa, 38 godina, ukočenih linija tela, arhajskoj osmeha, nalik na wondjina slike Aboridžina koja ukrašavaju šuplje grobnice i prikazuju glave bez usta.

Tablični integral kao pojam bi bio najpribližnija odrednica njenom postojanju. Kao i pozamašni muški kožni novčanik Emporio valentini made in Banja Luka, iz koga su izvirivale novčanice nalik na mnoštvo raškuštranog perja kongoanskog pauna.

Kako bi se mašila za koju, tako bi Džezebel nesvesno zabacila glavu unazad u ekstazi, prevrnuvši očima, zakolutavši ih čini se do potiljka, uz jedno: “Ah! Moram da odem do pošte da uplatim novac za prijavu ispita!”, iliti “lepe sise su seksi, ali pare nemaju cenu, sorry darlin’.”

“To je lijepo”, rekla bi Brona lisa – ali zaboravila si na štafelaj.  Trebalo bi i njega kupit’. Ti si i umjetnica. Moraš vežbat’ crtat’”

Tada bi mi Brona Lisa uputila pogled a la Lisi Borden, u trenu kad je čuvena serijska ubica zamahnula sekirom obrubivši glavu rođenom ocu…

22.4

Pisac! Waky! Waky! Sarkazam u dupe, pa u napad na novi dan.

Stojim sa nebogledom ispred prozora I zumiram staze I bogaze zelenih beogradskih površina.

Moja soba liči na radničku spavaonicu.

  • Ja sam svakako morala da znam kako će to da se završi – spuštam nebogled.
  • Mislite da je postojao neki plan, blagoslovljen Bogovima?
  • Popišan, misliš? – sedam ispred računara sa izrazom lica čoveka koji nema ništa, apsolutno ništa više da saopšti.

I šta se dalje dogodilo? Mislilo bi se da devojka od 26 godina koja se seli u veći grad, sa toliko talenta i mudrosti može da shvati da u vezi ne mogu da postoje troje.

  • Nije mi padalo na um da se zadržim u Beogradu. – okrećem nebogled prema sebi – Nekad nesebično doniramo sive ćelije iskrenosti ljubavi koja nas je zadesila… Ko to povraća u uglu? Ah, to je moje JA današnjice. Koliko toga mogu reći o svojemu JA današnjice.
  • Briga me za čoveka JUČERAŠNJICE. Briga i vas i nebogled.. No, ko može da ispriča ovu priču do čovek koji je nije preživeo? Sad samo korača novi čovek I džara rane, potkopava mesto groba čoveka koji je umirao svih deset godina. Gde mi je lopata? Vidi kako grob odjekuje! To se leš diže I budi.
  • Ja više nikad neću voleti jer sve čime sam mogla voleti je oduzeto kao oduzeta ruka ili noga ili isečena, raščetvorena.

Ne bih propustila niti jednu reč, samo da oživim mrtvaca. Neka jaukne, pa ću mu grlo ponovo iščupati, da se zauvek utiša.

  • Izvolite nastaviti posao. Nebogledom odgledajte!

Kako pisac ili dete, ili devojka podložna ili ponižavana čitavog života, poput Justine, sa svim njenim nevoljama nevinosti, može ODMAH prepoznati otrov zmije koja gmiže među kamenjem, među lišćem..  Potom ODMAH ublažiti žuč.

  • Govoriš o posebnoj vrsti senzibiliteta?
  • Razmišljam o tome da promenim ime u Justina!

Da, Justina beše ona što je vikala u suzama, čija je obzirnost i afekcija bila usmerena nerazborito, ka razvratnicima koji kušaju sočno,  čija okrutnost vezuje u lance,  oholnicima i podrugljivcima.  No, zlo je uvek zakopano u suprotnostima, zlo je uvek ukopano u obično.  Tu se ono krije, pod vatrenom korom afekcije, izmršavele istine koja teče iz isuviše vernoga srca. Gmiže zlo licem kojem bejah privržena, ja Marija Mediči, ostaviću Justinu markizu, da se vratim sebi i svojim ranojutarnjim mukama umočenim u pero. Kako je morala da boli glava oživljenog čudovišta, stvorenog od delova raznih leševa, eto,  na to liči i moje Čudovište. Oživljeno baterijama i cinkovim pločama prikačenim na bolne delove tela, eteričnom vatrom, kalorijom i elektricitetom, udarom munje,

I takva je moja priča.

U mojoj priči, svi su mrtvi, do Čudovišta koja danas, proživljavajući svoj elektro – život,  evoluiraše do klonova bez emocija, oni koji konzumiraju.

Zahvaljujući nekom čudesnom promislu,  reših da se prihvatim iskopavanja, ja, čiji grobarski posao obavljam hladnom usredsređenošću najodrešitijeg mislioca.

Koristim čuveno pero Eversharp, upadljivo lepo u jednostavnosti dizajna, posvećeno i u službi vladavine pravde i zakona koji pravdu sprovodi. Optočeno zlatom,  njegovo telo odiše naglašenom elegancijom. I direktno je svrsi…

Uzimam smisao iz vaše, za mene tad besmislene rečenice (ili za Justinu besmislene): zar ne znadoste… Kako ono rekoste? Gotovo s gordim prebacivanjem! Kakva je to poliamorična aluzija u ponovljenoj tvrdnji! Zar je Džezebel kakva Afrodita koja spava sa Aresom iza Hefestovih leđa, ili mora da ga pita? Jesam li ja nežna boginja koja se pretvara u Kali razaračicu, a Brona bi bila raktabija iskidanih žila i popijene krvi?

Da se vratim na Afroditu, mrežom ulovljenu, skupa sa Aresom. Dogovoreni brak sa ružnim i slabim Hefestom kako ga vidim, nalik na neumoljivu Heru, Afroditi se nije svideo.

Džezebel je, sračunatom prepredenošću,  prigrlila ovaj dogovor, skupa sa svojom totemskom maskom prerušene zveri u očajnom pokušaju da se reši bolne osamljenosti o kojoj su mi govorili kad sam pristigla u Beograd. Punila je ta tračarska zverad lažima kao pirat džepove nakitom ubijenih, mislila sam i nisam ih slušala. Ali, kad se trač zaseje, izniknu sadnice, reči se iznova vraćaju u život, makar ih pamtim da bih kasnije mogla da opovrgnem njihovu neistinitost.

Govorilo se da je kurva, a la za sto lira u sto vira. Behu vrliji u pljuvanju i nabrajanju njenih nedostataka od Seneke koji je pisao moralna pisma Gaju Liciniju. A većina gadne krvožuči koja je belasala niz bradu tračera kao kod besnih džukela, odnosila se, upravo, na koristoljublje i promiskuitet, u kojem joj je duša iščezla, kako san shvatila, skupa sa sve hladnim srcem koje ne poznaje čari erotske ljubavi, osim ako nije rutinizirana i smišljena, sklona finansijskim transakcijama pomešanim sa orgijastičkim rešenjima.

  • Čemu bolna osamljenost?
  • Da, bolna osamljenost, to je naša Justina. Rođena u krilu razvrata, dotle, uvek na dnu planinskih vrhova koje Džezebel ovih dana neumorno osvaja…

Za nju je novčanik Brone Lise izazivao osmeh koji je reflektovao grč Brone Lise, fenomen koji ću imenovati “bronalisin” osmeh. Kriva usta, izlivena u još krivlju liniju nepomičnog kipa arhajskog perioda, ušuškana u sigurnost i kako bi Grci rekli, kalokaghatos.

“E da je meni taj kalokagatos!”, lupila bi me po ramenu Džezebel kad bi me pitala: “A što se tebi ne dopada Brona?”

“Naprosto volim.. sumersku umetnost”, odgovorila sam uz pivo kojim me je Džezebel, uz šmekerski osmeh, nedolično nalivala. A ja sam pila, žudno, taj otrov, onako kako bih tad žudno popila sve njene poljupce.  Ko spozna da mu svirepost sedi s druge strane stola u zagrljaju očima, a one šalju pogled žestok kao prasak munje, uz bestidnim šapatom izgovorene reči podmuklih namera, uvijene u lažni humor. Ipak, ličio je na lakrdiju u scenskoj igri budale zveketanera koji se glupo šali samo da još veću budalu zabavi.

“Znaš… –  tvorkinja varke nežno položi svoju ruku na moju, ali tako da okrenu dlan prema gore. On zasija u ružičastoj jasnoći. “Mnogo ljudi se pored mene propilo”

Tad podiže usne ka meni, osveživši trenutak bliskosti. To me uzruja, ali potpali i nekakvu mračnu bojazan u meni. Dodirnula me je jednom slična slatkoća sna i zamalo me je uništila.  Spoznala san ambis boli. Posrnula san davno. Ne bejah kao Justina, već mnogo gora, bejah Justina bez mnogo pameti, a od tog trena i bez integriteta…

NOSTRADINA

iz Nostradinine čet arhive- POČETAK:

Njeno “delo”, darlin’ sve je to plod mašte. Naravno da će nas predstaviti kao beskrupulozne i prljave šminkere kada je ogorčena jer ju je Džezebel otkačila. Prvo napada, šalje poruke gde te hvali do neba, a onda se primiri. Potom te naprska pljuvačinom kad joj ne odgovoriš…

– Omča oko vrata, za tebe. Poput uskog užeta.. verujem da si zato morala da je prijaviš. Pretnja revolverom je ozbiljna stvar…
Of kors. Nego bre.. da promenimo temu.
– Naravno. Ona nije moja tema. Ne želim je.
– Hani… nju niko ne želi. Menjamo temu. Samo da iskažem generalnu misao pre toga koju ćeš ti da saslušaš: ljudi koji pročitaju dve knjige u životu, a onda ih stalno citiraju, pa ispada da su ne znam koliko pismeni… Ljuta sam na takve likove!
– Da, mašu svojom navodnom elokventnošću!
– E to! Tako i ona.. Mislim, edukacija, to je futur, tu nema dileme. Razumi me, meni ne smeta ako su nekome cipele prljave ili ako ima samo jedan par. Ona tvrdi da sam ja snob. Pa da sam snob, ja bih joj počistila čizme, ali stvarno se ne bih spuštala toliko nisko. KRAJ CITATA

SOBA. NOĆ. ENTERIJER. AKCIJA!

Oduvek sam maštala da, u samoći doma, ovde u dnevnom kod mojih, masturbiram kraj florentinskog stola od ebanovine kupljenog na aukciji kod Kristija, sanjarila je Nostradina. Akcija sa skupocenom stolicom iz spavaće sobe moje mame. Oba komada u Luj LXIX pozi. Komadima tepam: Kegni i Lejsi. Kad mama i tata nisu kod kuće. Ima li išta popaljivije od toga?

Nostradina nežno dodirnu pametni telefon. Soba bi bila u potpunom mraku da je nije osvetljavala plazma lampa, Teslina kugla. “Uspostavljam elektronski kontakt sa kaučem.. sa teslom.. a ti?”, otkuca nepoznatom sagovorniku koji joj uzvrati porukom na ekranu, na šta joj se obrazi zarumeneše. Oseti drhtavicu i nemir. Da ovo nije Marija Mediči?
“Gde živim? Tu, odmah, iza ćoška”
Zašto me pita gde živim? Kucam na nameštaj porno dot com sajtu i to iz čiste dosade, a sagovornik hoće da se intimizuje.
Šta pita sad? Kakvog ćoška? Pita me.. Šta ću sad? – stanka, da bi joj srce zaigralo – Ah, pa šta je meni! Uvek postoji laž kao opcija!
“Čuj, otkad sam doživela saobraćajku, ne sećam se ničega o svojoj adresi.. Imam amneziju.”
Kako to otipka, Nostradina panično isključi telefon. Preostalo joj je jedino što je mogla da uradi u ovakvim situacijama kad je osećala misteriozno, a opet sabrano prisustvo Marije Mediči, duha prošlosti koja joj diše za vratom i pohodi je u mučnim i teškim snovima. Porno sajt za ljubitelje stilizovanog nameštaja, uz obaveznu čet opciju.
Nekada je to bio kokain. “Vrhunski”, nostalgično je pomislila. Poznavala je lika u Njujorku koji je farmaceut, a pritom I diluje kad dođe za Beograd. Često dolazi za Beograd pošto mu tu žive roditelji. Umeo je da donese I trideset grama koke, pa I više. Smiruje telo. Tako dobar efekat.. To ju je popravljalo. Dobijala je za džabe jer je lik bio fakat zaljubljen u nju. Potom je ona društvu prodavala vrhunsku koku po ceni od pedeset evra I odlazila u skupe kafiće, čašćavajući već debelo naalkoholisano društvo od tih para.
Prodavala je po gram – dva, a ostalo je čuvala za sebe jer je stvarno bio u pitanju vrhunski kokain.
Sada bi ubila za trideset mitja koke iz NY. Ljudi dođu i prođu, on je uvek tu.
A ona se ne druži sa bilo kim, već isključivo sa likovima I likušama ekstra sređenim do koske. Ne sa nekim klošarima.
“Marija Mediči se gnušala bogatstva, kakva budala. Govorila je da novac ružne čini lepima, debele mršavima, glupe pametnima, a pametne odbačenima. Kasnije mi je rekla da je moja porodica problematična! Ha! Zar moja porodica? Rekla mi je da živim u ispraznom skloništu postojanja. Da san površna luda, ta Marija Mediči. Možda u meni nema ničega, a u njoj ima samo opake zavisti! Kako se usuđuje da me naziva praznoglavom prišipetljoj koja je dobila svet na tanjiru od svojih roditelja. Nazvala me je kancerom sveta i malograđanskim smradom. Šta ona zamišlja? Da nije krv i meso? Da ja nemam srca? Da ja nisam krv i meso? Kritikuje našu ekipu! Sanjin otac je mafijaš i njena majka je poginula u nekom obračunu na Ibarskoj magistrali, pa ceo život krivi oca za to. Na Tanju majka ne obraća pažnju, čak je i hvatala par puta da se drogira i govorila joj da previše troši? Katarina se zabavlja sa dilerima jer nije jedna od tih koja može da priušti sebi kokain. Droga se ne dovodi u pitanje niti moja standarna ekipa. Imam pare, Marija Mediči, može mi se. – zaključi i uzme ogledalo. “Moj prijatelj.. Kada san sa ogledalima nikad nisam sama”, reče i histerično se zakikota, spremna da se našminka. Ali, tek kad otkuca ponoć…
Najednom, oseti nečije prisustvo. To je utvara. Hoće da je namami u zamku.
“Nostradina, upali sijalično svetlo”, bila je to mama. U mraku su joj se caklile oči.
Nostradina poskoči sa stolice i poslušno upali svetlo osetila je tremor, stravu, srce joj preskoči, a disanje joj se ubrza. Poče da muca: “M.. ma.. ma, t..ti si…”
Dočekao ju je pakosni sjaj u majčinom oku.
“Opet si mi prčkala po tekućem računu. Od sad pa na dalje, nećeš zlostavljati moju visa karticu. Više nema dizanja para iz autómata”, reče hladno Nostradinina mama, sitna žena, s trajnom na glavi, obučena u haljinu za koktel parti. Kako to reče, uze Teslinu kuglu. “Lezi u krevet, da ne kasniš na posao. Krvarila sam da te ubacim na mesto generalne direktorke, a ti mi ovako vraćaš. Samo jednom zakasni na posao i zaposliću te u maksiju, jes čula!”
“D..da, mama”
“I ugasi svetlo kad legneš”
“Hoću.. mmm.. mama”
Majka je stajala ispred Nostradine i gledala je optuživački.
“Dva sam privatna detektiva morala da unajmim od tebe umesto da odem u Tunis, sama, u povoljnom terminu.”
“Ali, mama, mene ona stvarno progoni”
“Zar to nismo rešili?”
“Mama, ona hoće osvetu”, izlete joj. Nostradina pokri usta šakama.
“Nije me briga za rezultate kod šrinka u medicinskoj ordinaciji. Nije me čak ni briga da li je to.. to.. revolverašenje istina, lažljivice jedna! Našla san ti posao u internet marketing firmi sa renomeom. A šta ti radiš na poslu? Piješ bensedine u kupatilu I ne skidaš se sa tvitera. Misliš da ja nemam svoje ljude tamo koji prate svaki tvoj korak… Zabušavaš, kažu. Pa, naravno, kad sam sve ispite morala da ti kupim, jer nećeš da se udaš.
“Ali, mama ja pijem bezkofeinski čaj.. ja…”
“Sutra idemo opet kod psihijatra. Ili to, ili nema više sto evra na stolu da se ponese ili ti uzimam kola.. Kaži…”, mama se preteći približavala.
“Neću više nikad”, bezizražajno će Nostradina i obrazi joj se zarumeneše.
Odjednom shvati da je potpuno sama u sobi. Uključi mobilni telefon. 46 propuštenih poziva za grad od ekipe. Potom uključi tablet računar.
“To je Džezebel – a njen poziv se ne odbija”, zaključi Nostradina i pažljivo otipka brojeve na mobilnoj tastaturi tablet računara. Vratila se na sajt furnitureporn dot com.
Opet će reći da kasni.
Ponoć je otkucala.

OGRLICA RAZDORA Ili kako sam dobila svoj prvi i jedini pijanino u životu (Dnevnici…)


OGRLICA RAZDORA
Ili kako sam dobila svoj prvi i jedini pijanino u životu

Ruka i prsti formiraju kupolu. Neko vreme, pre toga, držala sam ruke na površini klavirskih dirki..
Opasnost vreba. Živim u pustoj dolini straha. Nema zagrljenih, okrvavljenih telesa, grad nije razoren, ljudi nisu preplašeni, naprotiv, dok se neka majka porađa tokom pada krstareće rakete na zgradu MUP – a u Beogradu, ovde postoji univezalni sklad, poput univerzalnog rama za prapočelo. Sve čestice na licima u skladu, razlivena u osmeh, ljudi ponovo međusobno razgovaraju. Bombardovanje je događaj decenije! Big party u malogradu! Svi su na ulicama, a ja sam zabila glavu u dirke i pitam te muziko: Zašto ne mogu, ja Salijeri, ispratiti tvoj milozvučni glas. Ti tečeš u meni u plavim valovima… Nanosim ti besmrtnu uvredu svojim pokušajem da te odsviram. Ja.. nedostojna..
„Ti možeš da poboljšaš tehniku, Leila.- Sve je stvar vežbe. Tek će biti svirke!“, tako je govorila profesorka klavira.
Da…
Začuo se zvuk nalik na zvižduk.
Bomba opremljena zviždaljkama. Ne pomeram se sa stolice ispred pijanina i nastavljam da sviram jer je već kasno. Bombe padaju brzo. Zvižduci su namerno priključeni na bombu, zarad oslabljivanja morala neprijatelja i poboljšanja strategije ronilačkog bombardovanja. Koju drugu svrhu mogu sirene imati?
Ako i nemaju pištaljke, uvek prave buku, makar zato što se vazduh pomera – prsti mi preleću po tastaturi. Bomba pogađa metu. Čuo se vrisak. Ili je to samo prsnulo staklo. Krv pada sa prstiju na dirke. Ne prekidam da sviram. Da.. bombe padaju brzo.
**** nastaviće se ****

Leila Samarrai, Dnevnici 2004 – 2017, Uskršnja priča na horor način


16.4.2017

Kažu čak i mudriji od Imhotepa da postoje oni u kojima prebivaju izvorni svodovi i drugi elementi, od prve samoće, kroz zlokobje vekova,  do mene sada, u snu, dok besnim, a velik je bes moj, zapečaćen u grlu. Lome me slogovi strave ispod valova pljuvačke dok povraćam u slomljenu wc šolju svoju mržnju kao besno pseto.

Još jedna noćna mora, odvratan čin koji me pustoši kroz vožnju noći. U njima sam rob, a utvare i projekcije, kreacije podsvesti upiru u mene zlokobno oko i čine bezakonja.

Okolo mene, noćas, bejaše  praznina. Ispred mene put koji je vodio tragom smrti.  Ispod kapaka se smrt komeša u snu, besciljno me vodeći do kraja puta gde je klanica, tuku se robovi, taj bezvremeni esnaf, svedoci bezakonja, večna publika, oni tapšu dvojici gospodara  I pevaju:

Kad ono tvoja oba sina uđoše

U nevestine odaje… 

Jedan od njih beše levijatan.

Drugi – Abraksas.

I obojica stadoše ispred mene,  ali ne stajaše na zemlji, no lebdeše. I oko njih beše beskrajan krajolik. I obojica mi ponudiše ruku, da im budem nevesta i da im služim.  I govoraše mi da moj odgovor čekaju sa velikim nestrpljenjem.

Tad iskeziše očnjake i lica im posiveše. Abraksas me ošinu bičem, a Levijatan sevnu k njemu očima i zgrabi me za ruku da me vodi.

„Kuda idemo“

„ Svetovima nedostupnim“

Na to shvatih da mi zubi drhte, a kosa mi je seda. A Levijatan mi reče: „Ja ne marim za to. Utrimo, draga, zajedno, putevima tame”

I vodio me drevnim gradovima i letesmo zajedno, a ja hvalih njegovu mladost, zaboravivši ko je, jer mi je učinio počast. I svratismo u vrt u drevni grad Herakleon, na dnu mora gde on poprimi svoje obličje kita.  Ali, ne beše mu telo izduženo, niti je imao peraja, niti čeljusti, no beše otečeno, nalik na leteći, toplovazdušni balon.

„Bezbedna sam na dnu mora. On ima očnjake stvorene za ubadanje. I imaše silnu vojsku. Oko njega su marširale do zuba kopljima i štitovima naoružane žabe, a morski pas mu je lizao ruku u znak poštovanja, ljuspičav i jednook.  Tad Levijatanu naraste nos, usta mu se raširiše, a očnjaci probiše zenice. On isplazi jezik, po kojem su plesale pirane, krv šiknu dok je jezik nestajao, a nokti su mu rasli, post mortem, jer moj suprug beše umro na zlatnome tronu, u zlatnoj palati, na dnu mora.

„Mi smo ga ubile“ – ščepaše me nečije ruke. Osetih snažan bol. Bejah probodena oštrim, dugim bodljama morskih zvezda, kruna od trnja.

Tad kroz vodu zapliva Abraksas bičujući nevinog čoveka kome se na glavu sjatiše sve morske zvezde potopljenog Herakleona,  načinivši mu krunu od trnja. Ukočih se, spopadoše me grčevi, osetih sev i palež i celo telo mi prekriše pečati.

I iz svakog pečata zašiklja krv kao gejzir dok se Bičevani smešio, a morska čudovišta mu glodala glavu.

„Hristos se rodi, ‘ćero“, zaurla Čovek koga je Abraksas bičevao, dok su mu iz tela izrastala krila, na leđima i na rukama i krila behu prepuna očiju, nalik na Arga. Tad mu se i lice raščetvori ion mirno reče: „Ubij se. Pucaj sebi u glavu ili preseci vene. Nemaš zašta da živiš. Kasno je“, a ja odleteh iz dubina ka još nedostupnijim svetovima grozne crne beskonačnosti, prešavši okeane, pustinje, drevne gradove, zvezde, staru Zemlju, Veliku Pustinju po kojoj behu razbacana i raskomadana tela nomadskih plemena. Vodila sam drevne ratove,  na azijskim i afričkim granicama, sve do Kine, kao ratnik za dinastiju Tang i spoznah kako je biti muškarac. Nije mi se svidelo. U Indiji svedočih padu Gupta carstva, a dođoh i do Japana gde sam neko vreme u periodu Kamakura živeo  i radio (opet) u miru,  kao proslavljeni briljantni student keramičke tehnike, a zvao sam se Kato Shirozaemon Kagemasa (takođe poznat kao Toshiro)

Plutala sam haosom ne duže, činilo se od jedne sekunde, kad sam se, napokon, obrela, kao devetogodišnja devojčica u svojoj staroj porodičnoj kući, u Dragoljuba Milovanovića Bene – 58, u Kragujevcu, gde me je, blaženog osmeha, čekala mila baka.

„Kurvo mala! – iz usta joj je bazdilo na džibru, brutalnog sastava. Rakijčina od koje svaka ispičutura koja drži do sebe načisto pobrljavi.

„Hristos se rodi, bako!“

„Hristos! – preteći se približavala u slow motion maniru, gotovo dosadno usporenih pokreta, ne kršeči Njutnov zakon, jer kao i Godzila, moja baka beše pozamašna…

Ugledah vlastitu smrt, dok su me oko grla stezale  ogromne, mesnate ruke i ja ne mogoh da se oduprem njenoj strašnoj moći dok je vrištala:
„Gde je bio Hristos kad se šaputalo o izdaji i zloći! Muškarci, muškarci! Kolju ženu i čereče! I stoka se bolje tretira pre klanja! Mnnnnnmmnn…  Uzgajaju ženu da pere sudove i raširi noge za seks! Kurci im k’o noževi, zabada dok se ne istroši! Prljave prljave… Svinja je to! A i on, Milisav, bio je svinja, jedna svinja na ženu (mene!) još prošlog proleća, kad me je pokupio na dogovorenom mestu tamo ispod prodavnice.. mnnnnnmmmnn….  Gadilo mi se! Jeste, jeste! Ali, šta sam mogla, kada moram moram! Teraju ženu na to! Na gadni seks! Odkada se rodi!“

Sledeći kadar bio je statičan. San se opredelio za tehniku produženog kadra da bi moja baka mogla da recituje kao Pindar, dok su joj zubi strugali moje ručne zglobove još uvek natopljene krvlju od prethodne stigmate.  Umrtvljena scena. Umirem u teskobi, dok me pluća peku. Utapam se u ponoru smrti koja ne prestaje.

„Ubij me više“

„Ne mogu, ne mogu, nemam kad, moram da slikam! A ne mogu da slikam! Čeka me gomila sudova da ih operem!“

„Da ih opere! – nasmeja se neko – baba pusti malu, zvaću KONTRAPOLICIJU!“

„Gde je Zeleni venac?“

Ulice udaraju o ulice, o zidove koji traže nove zidove. Vijugam lavirintom. Nalazim se u Beogradu i polako idem ulicom, sudarajući se sa bolničarima koji istrčavaju iz zapaljene bolničke zgrade:

„Ameri“ – nakezio se prolaznik.

„Ma kakvi Ameri, reci mi kako da nađem Zeleni Venac!“

„Ne deri se na mene – oči su krvavo blistaju na nejasnom liku – rekao sam ti, zvaću KONTRAPOLICIJU!“

U tom trenu, Beograd i Kragujevac su se stopili u jedno.

Dah više ne stiže do pluća.

„Mislila sam da me je voleo..  Za čerečenje, da!“, stisak biva jači.

„Kažem!“  ZVAĆU KONTRAPOLICIJU.

Osetih drhtaj ispod grudnog koša dok sam se borila da udahnem vazduh. Usne poseduju hitnost dok izgovaraju poslednje reči…

„Ne ne ne ne! Niko mene neće silovati!“

Budim se.

„Ne zanosi se. Nisi mrdnula iz Kragujevca. Još uvek ležiš tu.. sa nama… „, ispred sebe vidim raskomadano lice Kontrapolicajca stradalog na poslu, moje bake u strastvenom zagrljaju sa Milisavom, i silan narod iđaše iza njih, i Pikti, i saraceni, Sirijci, Babilonci i Lidijci i svako od njih nosaše na ramenima svog kralja, a najjači od svih beše zlatni Levijatan, u originalnom obličju kita, mašući sretno perajama kad me vide, dok njegove reči: „Vaistinu se rodih, draga“, nije ispratio moj vatreni urlik…

THE KAFKIAN LEVITICUS (THE BOOK OF THE KAFKAESQUE LAW) – complete


I, Franz Kafka, He who is versatile with light sentences, as well as everyday lexicon, have in regards to finishing all of my novels found a way out by writing this Code of Law, through Kafkaesque De Sade- von Masoch Code- KDSVMC statutes which have a final, totalitarian order, with a well-rounded meaning  and significance which can serve as solace to Kafkaesque characters, suggesting to them and providing them with the materials to conduct independent research as a hobby which will cut their dark days in half and preoccupy their sinful thoughts.

As I read these lines written in a neutral eerie tone and engraved by means of bloody knife into history,

  1. I, Franz Kafka, have permanently relinquished myself of the guilt which haunted me and heavily obstructed me in performing my government job, and have done so by adopting the following Kafkaesque De Sade- von Masoch Code- KDSVMC statute:
  • All of the trials are limited to a Castle of your own choice.
  • All trials are to be conducted solely in the Castle – and we will select what castle it is via fixed lottery.
     

    2. I, Franz Kafka, oppose die Autorität, the Scourge and Saint Attila, by flogging myself. I do not need the Scourge – I will carry out my own justice.

  • 3.Slanderers are not to be flogged but slandered because they are above the law, and he who feels no guilt is the biggest sinner of all. He is to be flogged but exclusively by a three-wire quirt.

THE KAFKIAN LEVITICUS (THE BOOK OF THE KAFKAESQUE LAW)  

This Code was discovered by a washed up actor Simon Culpeper, who was working at a quarry. He found it right next to a bloody dagger.[1]

 
KDSVMC 1. If the defendant chooses to defend him/herself with silence, and is intoxicated, he/she shall drink until he/she regurgitates and begins summoning his/her mother. Upon this his/her mother is to be called to testify in his/her stead. If the mother is passed on, her spirit is to be summoned.
 
KDSVMC 2. If the defendant chooses to defend him/herself with silence,  and is well versed in more than a few foreign languages the indictment is to be read in Swahili, and the trial-less verdict declared in Welch.
KDSVMC 3. If the defendant chooses to defend him/herself with silence,  and is also as sober and aware as rarely anyone else in the country he/she is to be sent on a course of opiate habituation and then returned to the Courtroom.
KDSVMC 4. If the Guilty party admits to the most gruesome of deeds with zero remorse, he/she is to be set free, because the society needs psychopaths to one day reach seats of power. If we eliminate the psychopaths who is it that remains?
KDSVMC 5. If the defendant has committed criminal acts before he/she is to be set free for the criminal world needs experts in the field, since it is an industry experiencing constant growth.
KDSVMC 6. If the defendant has a college degree acquired through string pulling, even if all evidence speaks to the contrary he/she is to be released since there are too many wiseguys pretending to be better than everyone, and worst of all, they really are.
KDSVMC 7. If the defendant voted on the elections he/she is to be sentenced to presidency of the homeroom class in the prison school for the illiterate.
KDSVMC 8. If the defendant did not vote he/she is to be declared president of the electoral commision to make him hate voting all the more.
KDSVMC 9. If the defendant turns out not to be among the living exhume his/her body and declare him/her alive, and then execute him/her by firing squad and put him/her back because then he/she would, legally, be dead.
KDSVMC 10. If the defendant is a politician who embezzled money from the national treasury he/she is to be given a loan and is to repay it, from the national treasury of course as well as via the stocks of a country-owned firm of his/her choosing for he/she will never steal again if rewarded for theft.
KDSVMC 11. If a member of the clergy blessed the criminals he/she is to be sent to a good will mission into the neighboring lands wherein he/she can bless war criminals on state budget as well. You never know which war criminal will seize power.
KDSVMC 12. If upon questioning the Guilty party should take the wrong turn, left of the door where he/she was questioned, and not the right one, he/she is to be fined because he/she is running away from the Trial for free, and the Trial takes place in the Courtroom and he/she will have to be brought back sooner or later, especially because of the Punishment.
kafka15
KDSVMC 13. He who sues the one who errs should think whether he had not erred himself before. Had he done so, he should report himself.
KDSVMC 14. Who despite this sues the man who withheld money from him shall undergo questioning until something is pulled out.
KDSVMC 15. He out of whom nothing is pulled out is either not alive or a saint, and there are no saints nor the living dead.
KDSVMC 16. Should you be proven to have damaged the criminal while he did his deed you must recompense him monetarily.
KDSVMC 17. If you have complaints regarding eavesdropping this means that:
A. We do not eavesdrop good enough and we shall punish the people from the Security Department.
B. You are obstructing a public official following you and for this you will be fined.
KDSVMC 18. Those sentenced to death are only allowed to die once.
KDSVMC 19. Public floggings are forbidden unless the people decide otherwise in a poll within one of the tabloid magazines.
KDSVMC 20. All those who paid their legal expenses must keep silent about it – so that they wouldn’t brag as if they were rich.
KDSVMC 21. He who brags about being rich will be sent to Court.
KDSVMC 22. He who does not prove to have paid the legal expenses will again be sent to Court.
KDSVMC 23.
The Forefather is a Scourge since Attila is the Scourge of God. The Forefather is, therefore, Attila who later in life decided to take monastic vows and become Saint Attila.

FOR IT IS WRITTEN:
Respect thy Father and thy Mother by having them whip you.

QUIT YER BITCHIN’ FOR HERE COMES WHIP TWITCHIN’! 

  1. Whipping is to be executed exclusively with a sterilized whip, dipped in a hydrogen solution.
  2. Whipping is sponsored by tanner shops and salt factories.
  3. Salt is a necessary element to be rubbed into the post-whipping wounds.
  4. Whipping is the same as whipkrieg and is not to be permormed without the blessings of the church.
  5. The church is obliged to bless both the convict and the whip with holy water before the execution is to take place.
  6. Whipping in BDSM establishments is forbidden.
  7. Whipping must not be performed with an old Avarian quirt.
  8. The whip must not be manufactured from horse skin, which would work for nomads. 

SLANDER/LIBEL:

  1. The libelous person accused of libel is to be set free for honor is defended by dueling.
  2. Duels are forbidden.
  3. Should both duelists die – duels are permitted.
  4. Citizens are not to be arrested nor killed at night but during the day, mid-day, in the open.
10013972._SY540_
KDSVMC 24.
Plagiarism is protected philosophically: according to Plato, all of art is imitation, and an incompetent one at that, especially the theater and poetry. Hence, when someone plagiarizes both he who plagiarizes a piece and the one who wrote the plagiarized piece are to be exhiled because both are imitating reality.
 
KDSVMC 25.
Men are, at the core, evil. Hence why being faithful to someone is forbidden – be they faithful politically or sexually – for longer than five years. Adultery or backstabbing is a natural occurrence because it is natural to be at war with everyone. Those who remain faithful to others shall be hung under the suspicion that they want an organized, conspiratorial takedown of the government.
KDSVMC 26.
Priests who are objectors to conscience and do not want to bless the weapons of paramilitary formations are to be employed in gay brothels as punishment.
Only corrupt coalitions are allowed in politics – see 3.
KDSVMC 27.
Who does not know of other man’s secrets and does not deal with cancellations and blackmail is lazy because he isn’t trying to work 25 hours per day but thinks it’s enough to come to work at 8 and return home at 5. As punishment he is to wear the same diaper for three days, without changing it. A cloth one, at that.
This way, my characters have, rather like myself, found their way out of the situation they were knee-deep in. Some of them live today, some not so much, but I have managed to finish, by way of this Code of Law, my novels ‘The Trial’ and ‘The Castle’, for it was only this Code that I was lacking to feel complete and to rest in peace.
And not only did I finish them, I’m contemplating a book series.The Trial continues!*

 

The-Kafkian-Monkey-Adelaide-Fringe-2017-The-Clothesline
 *Persequendum est! *This thing must be continued!

[1] A subtle refference to Serbian protests to the 2017 Election results.

 

 ***
*Kafka’s writing has inspired the term “Kafkaesque”, used to describe concepts and situations reminiscent of his work, particularly Der Process (The Trial) and “Die Verwandlung” (The Metamorphosis). Examples include instances in which bureaucracies overpower people, often in a surreal, nightmarish milieu which evokes feelings of senselessness, disorientation, and helplessness. Characters in a Kafkaesque setting often lack a clear course of action to escape a labyrinthine situation. Kafkaesque elements often appear in existential works, but the term has transcended the literary realm to apply to real-life occurrences and situations that are incomprehensibly complex, bizarre, or illogical. (source:Wikipedia)