Zapisi u Tami, moja recenzija, Ja, Pisar vlastite biografije, pokušaj 1


Zapisi u Tami, moja recenzija, pokušaj 1
Dala sam sebi u zadatak da predstavim, na sebi svojstven nacin, neobične događaje koji su me zadesili, u formi autobiografije fragmentarnog tipa, gde su upravo fragmenti neka vrsta zapisa tj zapisi neka vrsta fragmenata, avaj.. reč pravu mi daj! fragmenti su prelom u tekstu koji se može definisati da je poprilicno hermeneutičan, pršti od metafikcije, u opširnim pasusima, bez jasno postavljenih i izostrenih događaja i likova, tačnije njegovog sleda.
Uz autorefleksivnost, Zapisi ipak ne odustaju od stavljanja naglaska na četiri karaktera u teatru pamćenja mene kao pisara vlastite biografije.
Zapisi istražuju arhetipsko u coveku uvođenjem čoveka senke demona Ahrimana koji u nocnomornim putovanjima u nesvesno, nalazi da su autorkine nocne more neobicno zanimljive, a da su izvori psihicke patnje,, utvara i spodoba iz snova, zapravo 4 sasvim obicne vesticare, vile, vestice i jedna sirena koja je postala vampir, inkorporirajuci se u autorkin mozak, a Zapisi su jedina veza izmedju onog sto se zaista dogodilo i mitskog sveta strave nastalog iz imaginacije podrivene nerazresenim sukobom, narocito onog dela koji autorka zeli da kako na javi tako i na snu silovito amputira, ambivalentno rastrgana da podlegne dejstvu opasne, mudre i zle sile otelotvorene u antagonisti, razornom vidu zla.
Arhetipske uloge likova u “Zapisima”, podsećaju na one u bajkama, ali ono sto im je zajedničko jeste da likovi realno postoje i da žele da razore autorku. “Zapisi” su jedini (moćno oružje) koji gutaju njihove konkretne pokušaje da čin daljnju štetu, samim tim sto napreduju, bujaju, plaše sve božansko i demonsko, jer su napisani na taj nacin da savijaju i najtvrdokorniju prirodu, najsamouverenijeg gada, svojim minucioznim, magijskim dejstvom…. – konacno oruzje, prava priroda destruktivne umetnosti, kao oluja deluje i na najprostiji um, crna harizma Zapisa menja licnosti ucesnika koji se medjusobno i ne podnose, a narocito ne redove cije postenje i istinoljubivost treba desifrovati sto konacno odlucju da ucine da nadrealnom skupu koja bi se mogla tumaciti na razne nacine – religijska sekta, dezurni sindikat ujedinjenih zlostavljaca Srbije acca Svi na Jednu.
Kroz retrospektivu *drugi sloj romana i kroz mracni uticaj carobnog pomagaca, autorka uspeva da se seti aktuelnih dogadjaja, onih koji su se zapravo zbili, ali nad njima ne uspeva da ostvari kontrolu, jer je otvaranje volsebnih vrata probudilo u njoj mnoge druge nerasvetljene konflikte. Ulazimo u podrucje magicnog realizma, ludila kao da nikad nije bilo, a opet traje i ne zavrsava se ili se grana u nepriznatim delovima potisnutih secanja koje autorkin ego samo kroz nocnu moru moze da prihvati, da se suoci s necim nevidljivim sto nikako i do kraja ne moze sasvim da opise.
Dobija savete od likova iz svojih drugih romana kako Zapisima pristupati, a Ahrimanove namere nisu do kraja jasne osim da se namerio na jos vece zlo od njega samog – autorkine neprijateljice koje su otpocele udruzeno delovanje protiv Autorke kad je prvi put krocila nogom u Beograd iz krajnje razlicitih i trivijalnih razloga.
U Zapisima, svako psihoanalizira sebe, da bismo shvatili da je Jung bio u pravu kad je shvatio da mrznja moze da se u vidu kolektivne i grupne senke umnogostruci i da spoji nespojivo, pa i one zavadjene, sve samo da se jedna osoba unisti.
U sustini, to je fiktivna reprodukcija nekog vida autobiografije cija je srz – bullying…
Ukratko mi pade ovo na um ovo jutro, a recenzije Zapisa jednom kad bude bio gotov sigurna sam bice duze od samog romana.. u serijalima.
Ovo je stivo koje neko pise citavog zivota, pa objavljuje posthumno, i valja zavrsiti Zapise i objaviti ih, a i pri pisanju i pri citanju, sto Autorka savetuje valja biti mudar i strpljiv.
Ipak, zlostavljanje je trajalo 13 godina. Mozda treba isto toliko vremena da se isto opise…
p.s recenzije Zapisa du u viseslojnoj strukturi romana, opet, deo metafikcije

The Birth of a monster, Hail Hydra!


I woke up with surplus five heads. I was running down a Žička street, hoping that a kind soul finds us, some Mary Wollstonecraft Shelley sort, to sew us back up into a whole.
For a time, I was sneaking around in the shadows, facing ridicule, disgust, and dread.
No particular way to go, I was heading to the mountain Avala. Somewhere along the way, I got lost, exhausted by a long voyage and dying of hunger and thirst.
A lot of heads to feed!
Well, that lasted.. there re-arose an outstanding feud between heads; they say they have headaches, they cannot sleep, they raised their voices and wept some more.
The latest effort to speak the same language ended in failure, therefore, turning to the macabre practice of survival cannibalism absolutely was the key to our ultimate continual existence of the organism.
And the only survivor became the only suspect, the soft tissue monster head, bull shaped with serrated teeth, a pincer-like mouth, however, no one could clearly define its mysterious monstrosity.
A spineless reborn blood-drinking creature, whose name eludes me, was charged with four murders on August 24, 1776, defending itself in court, without a solicitor, that it has been acting in a manner befitting a sensible head, against her unhappy, yet brutal, and violent companions.
The acquittal based on self-defense was decided by a simple majority.

Okupljanje, odlomak 28c, Zapisi u Tami


image: Good Vs Evil Painting by William J Blake

– Drago mi je, moje zmijske ministarke, da smo se konačno okupile ispod zasvođenog krova impozantne fasade oblizane svetim plamenom, u domu seksualne magije i kosmičke religije. Još draže mi je da ste sve došle obučene u crne odore, da vas niko na putu nije prepoznao, da nema svedoka, barem ne onih pouzdanih.  A sada, sedite na pod s licem usmerenim prema istoku, a ako baš insistirate, moj rob će doneti stolice iz misirskog groba.. neviđena rezbarija, sva u hijeroglifima. – zastade, oduševljena svečanim govorom koji je unapred pripremila, a u improvizaciji nadmašila, u stuporu samoobožavanja, ipak, oprezna da se ne razbrblja previše – “Drago mi je da ste udovoljile mojoj želji, ipak, boravimo na sakralnom mestu..”, dok se istovremeno kajala zbog propuštenih detalja koji su temelji moći svake dobro skovane aristokratske intrige: “Trebalo je da im kažem da na lica navuku bele fantomske maske”

O prvoj učesnici ove priče, koju ćemo zvati Meri, ne može se znati ništa pouzdano, osim onog što je u Zapisima dosad otkriveno – ostavlja snažan, premda neugodan utisak, tela nalik na motku oblepljenu bledunjavim mesom, glava je ćoškasta,  frizura kao u mokrog štakora, skupljena u rep, a iz očiju od zloće (kao da) sevne munja. Našminkana je u više boja, a oči je istakla ajlajnerom, pomešavši masti i gar, podelivši gošćama zaslužene osmehe.

Druga učesnica, narandžaste boje kose, s više alternativnih imena no Lucifer, s mukom održava ravnotežu, zalepljena za treću, kao za autobusku šipku, Treća (neka bude da je Zlatokosa) jauče kao da je neko istovremeno jako šiba škurjom il’ već kakvom napravom za teranje volova, a Druga žuri da sedne, vođena, koliko – toliko sigurnom rukom Treće učesnice, Druga i Treća, dva obrisa, obraz uz obraz, jedan je veliki, a drugi je mali.

Toliko o njima trima.

Četvrta, koju su zvali Ami, hodala je laganije, oprezno, kao da će svakim korakom naleteti na deonicu ispunjenu klopkama, bilo u podu, bilo iz zidova, kao u video igricama. Ovo autorka ne zna, ali Ami, Četvrta se zaplela u njeno štivo čitajući ga od večeri do jutra,  mirnog, fokusiranog izraza lica izbrazdanog malim ožiljcima i poderotinama od uličnih tuča, čudeći se šta sve ljudski um neće sebi uvrteti u glavu.

–  Sve je ovde brújalo od priprema, sve moje sluge, pa.. dali su sve od sebe.. – nakašlja se Prva, Meri dodirujući nabranu maramu oko vrata – što znači samo jedno.

–  Da je ona TU! Leila, Peta!Ah, Bože moj! Ona je poput onih neuhvatljivih čestica,  poput stardasta! Brza je!– Treća učesnica razdra odoru kao komični kostim i još komičnijim gestovima stade da se hvata za krupne, plave kovrdže dok je jurila po impozantnom zdanju čupajući se za kosu – Ne mogu više, Meri, ne mogu – talasala je šakama, uz drhtavo piskanje –  kontrolisala sam se sve vreme u taksiju da vozač ne primeti,  znojim se, panika me ‘vata, a život ugrožen, oh zašto me niko nije upozorio na ono što se spremalo, ja nisam rekla ništa, ništa, ta ludača mi je već jednom disala za vratom, sociópata jedna, ona laže, da prevari, da ubije, dok maše zastavama paklenoga kralja! Da mi uništi karijeru! Odnos s majkom!”– ispod razderane halje, Učesnica, kvalitetna kopija Merilin Monro, nosila je neku vrstu kosmičkog, a la džedaj odela… koju autorka Zapisa ne bi umela opisati ni da je Toleđani istežu kao žrtvu na šiljcima, vežu za gvozdenu Mariju ili već nekakvu napravu – prekretnicu u istoriji mučenja.

–  Mačko, jel to aerogel?  – Meri podiže obrvu kao ruku s čekićem, a Narandžasta, a ime joj beše Nensi primeti i namignu joj šeretski iskrivivši usta, jer se nije spremalo ništa ozbiljno. Sve je pod kontrolom.

–  Oh jeste, kupila sam ga kod Kistlera – Merilinka se naglo uozbilji. I lagano, koketno prođe prstima kroz zlaćanu kosu. – Kod Kistlera i Tri Medveda.

–  Sama si kriva. Lepo ti je mama govorila da se ne udaljavaš previše od kuće”, zabrunda Četvrta učesnica, neobična verzija demonizovane i zlobno oklevetane Astarte, rasu plave kose i svuče sa sebe platnenu kukuljicu boje uskipelog crvenila dok je žurnim koracima, u najkama prošvercovanim ispod odore, istovremeno skidajući apostolke, koračala preko kamenog poda iz kojeg su izlazili vitki stubovi, poput oštrih zuba.  Kršila je ruke i uzdisala a la Koj’ ću ja ovde, uperenog oka u zid gde se raskrečila gola, debela žena, bujnih grudi i crvene kose. Oko glave naslikane žene su obletale raznobojne ptičice.

–        Jel ovo neka Anđelina? – približi se slici i uzdahnu osetivši nemir u preponama- Isuviše je gola za moj ukus.

–        Šta fali? Zar ne prija tmurnoj realnosti tvog animalnog ega? – ravnodušno će Meri, istovremeno se namrštivši.

– Šta ONA može da unese u naš TASK.. izuzev hmelja i slada, ta gvozdena bačva! – govorila je svojoj zlatokosoj frigidnoj ljubavnici, koja je bila i uvek će biti koliko joj lepa, toliko prostonarodska i  turbofolk.

–        Gospi fali koplje, štit, nešto otrova.

Merine oči bljesnuše, kao ulaštene SS čizme.

–        To je iz arapske mitologije. Idol s Crvenog mora. U neku ruku, moja tvorevina. Nazvala sam je Laila, po našoj mučiteljki. Naprosto sam joj je mistično posvetila, alhemijski je venčala s tom slikom. Inicijacija njenog Marsa s Venerom je možda poslednje što nam može pomoći. – uzdahnu – Moj izum Laila model 3000 je vrlo vešta s maskama, pomuti um svakom muškarcu, a žene vodi putevima sirovih strasti I nekonvencionalnih ljubavi. – Meri ju je pakosno posmatrala ispod nadrealno velikih naočara prastarog okvira. – Koreni svake borbe su u seksu. Piše u priručniku za svetu seksualnost kroz istoriju, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Salamanka, str 19

U Astartinim očima zatrepta iskra podrugljivosti.

–        Uopšte ne liči na nju. Ko zna koga si ti crtala. Pre mi liči na one droce što se po kuloarima smeju, zavode na mnogim jezicima, sklonije politici negó molitvama, tračare plemenite gospe, bez zadaha umerenosti i sve tako.. – ona se kiselo nasmeši, a čeljust joj beše razvijena.

Meri joj okrete leđa i nastavi da slaže papire iz jedne odvojene škrinje u drugu, veću, da bi zagledala svaki, kao da bira raskošniju dragocenost.

–        Primećujem da ti se vokabular popravio. Da nisi čitala Zapise noćas?

–        Čovek postaje manje rečit što su vremena krvavija.

–        I razvila si dosadašnji dar da ispaljuješ rečenice koje nemaju ama baš nikakvog smisla.

–        Devojke, dosta, ne dozvolite da Leila stane između nas. To se jeziva njena senka nadvila nad svima nama! – nakon što je ispustila poslednji, jezivi, snažni krik, Zlaćana se smirila, pregladnela, željna žestokog okrepljenja i sočne prasetine, zaboravivši na tren opasnost koja vreba od zajedničke neprijateljice, prethodno popivši bensedin.

–        Zlatokosa, pazi da ti neko nije sedeo na stolcu.

–        Ami, to kaže medved, to ne kažem ja.

–        Opet je omašila.. bilo film, bilo knjigu. – zacereka se naočarka – faraonka

–        Izuzetno, Meri

–        Šta to, Ami?

–        ONA. Gola. Kao od majke. Nepokretna. Impotentna.

–        Ah, ti još o slici..  Misliš frigidna?

–        Šta drugo.

Na trenutak Ami nestade (ko putnici severnjaci uskovitlani snegom i mrakom), prativši izvor zvuka koji je dopirao sa ulaznih stepeništa. Kao da je teški zveket prodrmao ulazna vrata.

“Očekuješ nekog, Meri?”

“Samo kućnog roba. Ostalima sam zakazala za sredu. “

Ami prodrma kvaku sigurnosne brave čeličnih vrata.

“Odmah da si mi dala sef ključ”

Neko vreme je razdražljivost budila čula dve zavađene devojke koje nisu mogle da se dogovore bilo oko sigurnosne šifre bilo oko kasa ključa, sve dok pod uplivom nekakvog instinktivnog osećaja (nikako poverenja) Ami vrati izraz lica pažljivog, smirenog posmatrača i odustade od svake rasprave, a ono što bi joj proletelo kroz usne trudila se da održi što mirnijim.

I lukavijim…

Konačno rešenje proticalo je u opuštenom ćaskanju i lažnom umiljavanju kojima su Učesnice Zapisa skrivale nervozu. “Kad će početi” ili “Aman kad će se završiti i na koji način ćemo spasti svoju kožu. Imamo li je? Držimo li čaše valjano? Gostoprimstvo, dobro li smo uvežbale? Kako to da je ona još uvek živa?

“Upravo. Teža je za upotrebu od tupog kuhinjskog noža”

“Ama baš, istim je ne možeš niti ubiti”

“Ko još koga ubija tupim noževima, šta pričaš, Neno.”

“Ima slučajeva…  kad naslada traje duže…  Al’ o oštrim ja govorim. Otporna je ta i na metak”

Da bi im glas postajao milozvučan, kao premazan medom, uz nešto malo prostačke smelosti. Spontanost od koje ih bole zubi.  Međusobne nesuglasice od čijih loših ishoda ih deli isključivo ujedinjena mržnja prema autorki Zapisa.

“A da isečemo Zapise, možda su jestivi?”

“Ne! To je autokanibalizam!”

–     “Ah, ovde je tako vruće. K’o znoj i mast s pečenog pileta”, hladila se lepezom Zlatokosa.

I tome slično..

Astarta IV ne odgovara, zagleda prostoriju, prati šta drugi oko nje rade. I ona bi tog trena nešto da prezalogaji – dalje je od toga ništa ne zanima,

izuzev kružnih stepenica kojima se uputila.

–        Ne odaljavaj se previše. – zareža Meri. Amino prisustvo joj je ranjavalo srce.

–        Što? Zloglasno suđenje samo što nije? – rana doseže još dublje.

–        I ne pipaj ništa. Tek što sam sve restaurirala.

Meri se češe po glavi, ignoriši je, okreće neke papire u ruci, potom stavlja na sto nekakvu čudnovatu škrinju, čudnovatiju od ove dve prethodne, polaže ruke na nju i stiska šake u pesnice.

–        Naklon svi, pa da počnemo, jer opasnost je blizu, a ja kao da sam imperator u počasnoj loži, dala sam sebi u zadatak da završim ono što smo započele, dame i..   –  pogled sa strane strogo okrznu plemenitu Astartu, Ami u najkama – gospodo.

C’est la Guerre, It’s the Sun and his name is Hellion.


Belgrade, in the fierce heat of the sun.

image: https://fineartamerica.com/featured/heat-transfer-andrew-kubica.html

1

Start dying, my dear!
start dying
you’ re not going to cry, are you?
weep and stand back
be good, my dear
What can you do?
C’est la Guerre, It’s the Sun and his name is Hellion.

2
You’re trapped, got frozen, grow rusty, as iron.
surrounded by other little corpses
so gentle
gentle angels
your life became about extinguished eyes,
light of death in devouring mouth
always sink down evil and heavy
a cursed figment.
And now… now mirrors have become very sensitive.

3

All my life I’ve been brutalized
most victim of domestic violence if you must know
my injurious torment stretch out to fullest pitch
All that is left is ashes, a trembling hand, a creature
lightning a candle, it’s artificial light, it’ s like a skin replacement

at the point of breaking.
I snap myself out of the dream
the creepy wake-up feeling
as is known to all Sleeping Beauties
It is reality, illusory, dark, terrible thing
though.. nothing but a distraction.

The sun is bringing one more misleading day
through and through venerable Saint
spewing hopes and epics for significance of living

This is deceit produced by daylight
we’ve given up dying
in the arms of the slow death of life, again,
no more than
a striking caress of maladjusted mind, a dead apostles
a drama fragment, the driving force, strings, melodies…
We are devils of our own blood
Infected.
Holy kunt. You were the Bringer of Sun!
You!
There are thousands of deities that can ensure respectable name for
a brute.
but only one hellion that bringeth good tidings,

too much for a man

who is rising in my verses

built into eye, buried fingers and many feet underground

4

What was that eerie sound I hear, is it the rattle and hum of innocent wind, kind and insane?
What else could it be?

pervasively
violent
flowing
spurting

 

5

No, it won’ t take long
be good, my dear
What can you do?
C’est la Guerre
C’est la Guerre
C’est la…  Guerre

6

Weather forecast: The coldest days are expected
.


It is ALL in there, only that it remains hidden

on display in… pavilions!

in the book of the moment,

at the given moment in the humble meekness

Pureness.

where’s the window’s  skin is far too thin for the wicked weather

Painstakingly

quivering with fury… stammering and iced

moments,

(Add a thousand and so more)

Who sits near you,

hearing you

touching you, a slow trembling, Fingers.

Bring on lots more honeyed mead.

For caged music(s), the voice of longing

wock-woch notes

 

Blessed art thou, a little bird, blessed among the blessed

sitting next to our piano and sharing a sweet whisper

my  soul is fleeting, like the airplane circling over my old room

the black keys, the white keys

forged in silence

I laugh

I play the piano, people…

It was bombs and cannons and soldiers shooting

I am everything

becoming a mass of flames at the touch of…

(Fingers! I either got blind,  can’t see a thing. Fingers!)

 

BLAST

 

Am I  nothing?

But the blank face of the bloodbath bathed in mutiny

Of the March pale grass, eristic cherries scattered by the wind

And what was left… was music and me

 

I gaze into my  front yard

you know, living outdoors is very beautiful

I’ve seen the old mine battlefield

and that day, I mean to  play minefields, there

with a hammer!

bumping against the keys

stripped of a core melodies

An understanding words with a remarkable depth of insight worlds

saying such things as my heart is defiled

as agate as.. hematite gemstone

It seems a mythical beast itself is glowing from under my skin

red – light picture

 

Just… ash, just this…

I laugh.

 

POEMS FROM MY TRAVELS, EGYPT


image:

ankh symbol Painting by Liana Horbaniuc

1

I, who travel the world ruled by a bestial frenzy,

I am the pain of the sufferer and the distorted folly,

I left those who did not follow me.

According to the desire of my heart,

I traveled to the lands of the horizon, to step on my throne,

To calm down my stormy mind where the

Deluge dwells since the dawn of time,

Irritated by an ancient wrath

Turned into candescence as the centuries went by.

 

And I saw the top of the wondrous horn

It stands out as a bestly tooth from the barren gums

Whether it’s a crypt or a golden chest

Buried in sand

Breathing.

In the harsh desolation of the desert

A dead woman’s silent garden

Like an oasis.

 

A sweet, intoxicating voice asks from the grave:

”Where art thou go?”

Is that a spirit, or a jackal

Sneaking around my throne made of copper

Wishing to depose me and

Take my crown away?

You’re standing, Traveler, among the spirits –

The killer of the descendants of my kind,

Pharaoh Ai, counselor of the emperors,

Stands among the powerful ones he slaughtered

 

They murdered my children!

Ai, the slaughterer shall stand among the spirits

His smell is Pazuzu, the smell of Horus’ eye belong to my flesh.

 

2

”I do not ask for such a dwelling,

Or any other at all…

Blinded, I’m walking the world

To rise like a morning beast-star

And count all my foes

My eyes are open, my ears open too

I travel the horizons of the Sun, travel the horizons of the Dark.

 

I bridled my weapons

Ropes are tied, ships summoned

I have conquered, I’ve passed by – was that all it was?

I went to a dream of things that once’d been

Glory, the miracle of Gods, miracle, and a coffin

That’s the dignity that belongs to the powerful ones

And the desperate ones as well

Who will win this race?

 

I walk the world to command

Jackals, pass the throne to those who come in peace

And praise them, you, jackals;

The throne you should give, not your knives

Throne, so I can rule the spirits

With a forged scepter in my hand

Scepter made of an unknown element

To revive this heart in my dead body.

 

Then you sit on that firm throne,

On the throne of scholars,

In a lone tower that needs to be redone

I bow down to your deadly efforts

You brought light into my eternal night

And now listen to me well,

Because you won’t hear from me anymore:

 

e72f27a8da5facba36331ed99258b8e7

3

I, Ankhesenamun, an ancient statue

Mother of the dead-born children

Whom I sprayed with the sacred milk

Brewed in the breast of mother Isis.

Distorted by blows and insults,

distorted by time itself,

I’m leaving a mark on the ground,

Marking the arrival of the beast.

And the mark says:

Yes, the ropes are tied, the ships summoned

For the One who passed by the graves – was that all it was?

For the One who walked hand-in-hand with the dead and the spirits.

To the things that once had been

She voiced a wise word

About the One that was a loyal mummy in the dead hour,

A chaperone of the unfortunate King’s daughter.

 

They killed her children!

Bearing a white crown, in a royal dress, with two sagging,

Barren teats

In the house of Anubis

Your books will burn

Around the altar, the salted Sun pillars

And you will cry your witless eyes out

With an aristocratic humaneness

Coupled with vulgar curses

Fruitless are all hopes, and fruitless are woes

To be told in the cold heat of misery.

They’re keen to lament, but they don’t,

Sadly smiling before the emptiness.

Oh, crowned thou art, Ankhe, together with

The buried Gods in pain and fatigue.

You, worshiped by the temples with snake litters

In their foundations, and – behold! – vipers are

Waiting in the line.

 

4

Traveler,

May these sailors take you to the horizon

May they round your path off

My mouth is open to you, my nose is open to you

My ears are open to you, my voice reeds too…

 

Red as the red crown of Horus

(one can hear a whimper-like laughter)

 

Traveler,

Collect my bones when leaving

Clear this dust from my limbs

And from the furrows of a long thinking and dried tears

Which left a sterile track behind

Remove these bandages from my body and give me your hand

A grave is open for you too

 

But if you won’t, may your boats sail in a hurry

So my name can endure

So my tomb may endure

And that’s my temple, my temple too,

Forever

 

And before you go,

Here’s my gift to you:

A green feather of a crocodile God, with caring eyes,

With passing time,

The One that rules the river, Nile,

With his powerful face,

Yes, that’s the one that rules,

The master of the night,

And he says:

Every day is shining for those who yearn for the horizon

The upper door of the Heavens wait for them

A place in Heavens is ready for them

Under the blind eye of Horus.

And as for me…

For a millennium and a half, I haven’t talked to anyone

Like I talk to you!

 

 

 

PO DOZVOLI IZDAVAČA RUKOPISA “ZAPISI U TAMI”, REČ AUTORKE, u znoju pera svog


  1. PO DOZVOLI IZDAVAČA RUKOPISA “ZAPISI U TAMI”, REČ AUTORKE, u znoju pera svogIMG_20180721_193827 (1).jpg

Aveti s kojima se autorka borila mimo ovog teksta, sa srpdačinama koje su dopuštene poput oštrica sečiva postale su joj toliko bliske da se par meseci bojala da ih ne izgubi. Jer šta ako kojom nesrećom izgubi ono što joj se pukom nesrećom dogodilo? Ipak, i ona je ljudsko biće, ne samo autorka. Šor u koji se doselila nedavno postao je problem. Uočavanje da je neko nekoga angažovao da je prati kad joj socijalna fobija popusti bila je osveženje! Izvršni organ stranke komšija pokazalo se da je upravo to – organ.

Jebena odvratna matora gadura od komšinice s leva bilo je sve što joj je bilo potrebno da skine voštanu masku kako s plejade likova u Zapisima, tako i sa svog, ali morala je neko vreme da ukloni svoj otpor prema kičeraju i papazjaniji, da shvati da joj treba biti drago što mora da ih gleda, da se paklena osamljenost udružila sa nagošću primitivnog seljačkog nasilja, da se u ovom šoru melanholicima ne prašta već se isteruju iz čamotinje svog iznajmljenog doma, da sve nora da piči i puca, uz trubu, uz narodnjak, uz nalevo – krug da ne pritisnem uza zid i tebe i tu crnu mačku i ima da ja pppprrr… radim šta mi se ćefne, i briga me, gospođa pisac što je tebe pravio senegalski pesnik. Šor je moj!

Par puta je Autorka našla komšije rasute preko praga kako se čude događaju koji se odvija nedaleko od njih, a to je ratoborno čukaranje po tastaturi i „neka vaša privatna posla, gospodična, a ovde nema ništa privatno, ovde se svi zajedno radujemo, propinjemo, jaučemo, a ti se zavukla tu k’o medved, pišeš i pretvaraš se da svakodnevno čitaš što nije istina. Ni u Evropi, niti na Aljasci, niti na Ekvatoru“

Autorka, na granici između samoubistva i mučeništva, u nameri i nahođenju da nanovo spozna samu sebe kao objekta, ali ne kao bilo kakav,  nego objekt – u problemu, ali i na putu izlaska iz lavirinta zadatog matricom,  shvata da je najbolje rešenje biti glupa i gluva kao top.

Tako je sudba baci da se naseli u pustoj zemlji, u šoru, u jednoj od rustičnih kuća na prelazu u moderno, nasred centra Beograda, s povoljnim uslovima za razvoj seoskog turizma, sa zajedničkom septičkom jamom nevezanom za gradsku kanalizaciju, blizu duboko iskopane rupe, gde su sve fekalije zajedničke.

Reklo bi se da ovakve nesretne okolnost treba smatrati otrovom za sve što je osetljivo i da autorka zaglavila u svom ličnom limbu, pomalo ljuta što ju se u celini i u delovima umnožilo, preštampalo, prenelo u surovom obliku s jednog tragičnog mesta na još tragičnije, zastrašujućim sredstvima koje, kad bi ih bilo moguće opisati, ugrozile bi njenu već upitnu razumljivost proze i već usahlu korist i to sve bez odobrenja autorke, kao i njenog izdavača, da je se distribuira, sa sve psihopatološki grotesknim noćnim morama i rulfoovskim sablastima..  tako.. po šorovima i kućama, evo ima godinu petnaestu.

Ovo obdareno biće je rešilo da otkuca još paragraf ili dva, a potom da se zauvek digne od stola i oslobodi se želje da se bavi tako imućnim zanimanjem, uz još nekoliko uzgrednih koje je imala, a o kojima, protivno samozadatim vlastitim pravilima nije želela da govori ama baš nikako, a pogotovo ne otvoreno i javno.

Uprkos snažnoj veri, pod pritiskom velike patnje, autorka je rešila da odustane. Uz izgovor da je kritičnma narodna masa isuviše ljubomorna kako na njen novčanik tako i na ono što piše.

Kome su potrebni prizori bede, vapaju i krici izgubljenog uma,  priče o hiljadu i jednoj želji koja će se ostvariti samo onoj koja nadmaši Šeherezadu uspavljujući legendarnim storijama poreznika s disleksijom koji pati od bibliofobije – (čitalac određuje da li je poslednja primedba smehovna, duhovita ili smešna) To je jako važno jer autorka koristi humor da iskaže svoje ekspresivne ideale, uz opasku: Zabranjeno citirati Fidijana.

Daljim ispisivanjem bljutavosti svojih dilema, bljutavo ih ispisujući, u prljavštini, u ćorsokaku koji služi za šoranje, autorka je, svodeći konačan, veliki račun, na kraju tog računa, shvatila da je propatila toliko mnogo, da je izgubila dodatih 4 kilograma i trista grama, nešto iz oblasti fantastičnog, a nešto uistinu nije umislila, ali se više nije sebi doimala u ogledalu niti nezgrapnom niti čudnom.

Pogledala je dosad napisane pasuse ZAPISA, pohvale dostojne, odlučila je da se samoj sebi toplo zahvali na pokušaju da napiše sjajno pismo o tome da je po svojoj škodljivosti u odnosu na sve i svakog koga je prikazala bila nevina, ali da je došla na mesto koje jj preti.. koje predskazuje propast, da je kvalitet rečenica opadački, koliko i besmislen i da će svako, ne razumevši ama baš ništa od onog što je napisala imati želju da pročita autorkinu samozahvalnicu koja glasi:

Hoću sada, kao jedino živo biće koje me zanima, da izvršim gorku dužnost spram strašne vesti koju sam dobila, a ona me je zasenila i obradovala na načine na koje nisam ni sanjala, jer ni sanjala nisam.. – ovde se autorka zbunila, u toj meri da je ostatak rukopisa napisan u prvom licu – da ću biti toliko srećna pukim faktom da svojim pisanjem više neću opterećivati druge jer…

Najedared, nešto prsnu, kao krv i prasak smeha,  a zvuk je došao s druge strane prozora, iz hladnoće, tame i iz plesa senki.

Staklo puče, razbije se i pre nego što sam shvatila da mi je cigla tek za par milimetara okrznula glavu i načinila vidljiv ožiljak iznad slepoočnice. Ciglin let od tame iza prozorskog slomljenog okna do susednog zida trajao je merljivo kratko, no nisam se zamajavala time, no sam počela da se istovremeno smejem i da pretim.

To je vrlo zahtevan posao. Pretnje. Treba iskriviti lice propisno, grunuti iz grla tako da to ima neki opasan, skriven smisao, te iako se obično počinitelji uplaše pretnji, uvek treba biti spreman da primiš pretnje nazad, a da pritom ne dozvoliš da vidiš koliko se u tvom nedostatu ikakvog straha krije prezir prema svima.

Stoga sam oduvek sebi savetovla da se držim prekora. Poslati u pakao, to je ljudsi. Pozvbati se na status žrtve. Slobodnog mislioca.

No, ono što me je navelo da se zamislim  jeste razlog zbog kog bi neko propratio moje postupke, a budući da te noćii nisam načinila niti jedan, da razmotrim mogućnost da neko prati moje postupke, i to me je protreslo, da čak i moje ništa ima nekog smisla, u ovoj tami, noći,  u umerenosti strave i čistoti apsolutnog besmisla.

Tada shvatih. Histeričan i prodoran krik od kojih bi i kamen zajaukao dopirao je s moje tastature, a možda sam i vrištala dok sam pisala – ljubazno mi saopštavaju dok im pajserom dodirujem noseve smešeći se: „Čik ponovi ako je to tačno“

(Unutrašnji urednik se raskrečio nad rukopisom i gleda sve šta pišem iz ptičje perspektive: Mislim da treba da obrišeš ovaj deo. Dogovorili smo se da ne izmišljaš.

Izmišljam? Kakva budala. Sve vrvi od urednika ovih dana. Do – gooders. Ne podnosim ih)

U pitanju je bilo, zaključujem, razbijanje prozora iz zvučnih pobuda. Komunalna buka koju sam pravila u zatvorenom prostoru, svojim ratničkim izlivom emocija udarajući po tastaturi prepoznatljivom pijanističkom tehnikom vežbanja a la Franc List, udžbenik za daktilografe „Prstomet i umetnička interpretacija“ , prešla je nivo 100 fona (ako se nisam prevarila u cifri) uznemirivši komšinicu s leva za koju se govorilo, još od mog useljenja, a ponajviše je sama o sebi govorila, da meditira u noćnim časima, čvrsto sklopljenih očiju, te živčani sistem, te promene u metabolizmu, te trigliceridi…

Dozvoliću sebi da zastanem na ovom mestu i da se smejem. Samo malo.

(Za sve je kriv fakat da nisam sastavila detaljno sve scene u romanu, inalče bi poodavno bio završen, a postala sam ravnodušna prema pakostima uprkos stalnim selidbama, te na kraju shvatam d aplašim svet svojim literarnim postojanjem, a možda i da suviše dugo živim. Možda bude da je to)

Utom senka promače. Brzo. Isuviše brzo, ali dovoljno da vidim prikazu u begu odevenu u ski masku s nacrtanim likom bele ajkule oštrih zuba kji proškrgutaše: „Ma boli me kurac!“ To reče, otvori kapiju i uđe u dvorište s leva, skinuvši pred pragom ski masku, a tamnocrvena, laganokovrdžava kosa se rasu…

2

Dugo sam sedela zagledana u plafon. Noćašnji događaj izoštrio je i produbio stare instinkte.

Upravo pobedonosno sam izašla iz Prvog rata „Ja tebi ciglom kroz prozor“

Odlučih da dovršim tu priču, a nakon svojeručnog potpisa, zaboravim na čitavu stvar, uz zvanično obrazloženje:

Tekst Zapisa u tami smatrajte kao svesno izbegavanje otkrivanja vlstite istoriografije. Autorka smatra da je s rukopis gotov, iako nije. Komedija je izrodila isuviše bezumnika, iako mnogo manje no što ih je u istinitoj ispovesti bilo ili bi ih bilo. Zbog sticaja nesrećnih okolnosti, pomahnitalnog tempa kako selidbi, tako i tempa kojim se skinula do gole kože u vlastitom romanu, a nije se libila da započne lov na veštice kad su u pitanju i bogomznani kreteni kojima se posvetila pažnju, kao sveštenik kokošinjcu, uz želju da nepočinima razbije njuške, u stanju u kojem joj boravi čitavo biće, to nije više moguće, te autorka ne ume da isprati sled događaja na ubedljiv način, a da pritom ne odoli čežnji da se stopi sa svojim šumskim ja i premaže se ratničkim bojama.

Ako biste je posetili, shvatili biste da je podivljala i fantazira da lukom i strelom lovi zalutale turiste po okolišu Avalske planine.  Njenu priču je teško pratiti, mada su složni u tome da je njen delirijum zarazan, koliko i interpretativan.

Dovoljno je reći da je odbila ozbiljnu glumačku ponudu za Beogradsko dramsko, jer je smatrala da je razlog za minornu ulogu u predstavi „Lepa i luda“ nevredan njene pažnje neprihvatljiv od strane neotesanog režisera Mihaela Hajdna.

Ukoliko ona sama ne napiše bolji scenario.

„Tvoja rupa odgovara mom falusu“, rekao joj je na generalnoj probi i uprskao stvar.

Majci je pukao film, otišla je na pijacu i nije se vraćala dva dana. Sunčala se Autorka dva dana kod baba Ruslane na sunčanom krovu, setila se teme iz maturskog i iz samo njoj poznatog razloga, mrmljajući nešto o Arapima i Suncu i pištolju, te o nekakvom Dušanu Slovaku, uz mantru: „Uradila sam to. Sve sam ih pobila“,  stravičnim gestom koji je prethodio odluci  (kad je ona u pitanju i bogovi se boje da nagađaju šta je to bilo) podigla je ruku visoko u vis i u glisandu svakako  nastavila da piše, uz Kingovo misery pitanje „Možeš li“, uspela je da se osmehne monitoru kao detetu.

Hvala Bogu i za ručno izrađenu škrinju što mi ju je danas doneo poštar – poklon od prijateljice koja je pročitala dosadašnji serijal Zapisa u Tami, uz poruku ohrabrenja: „Žuri polako. Tek si na hiljadu i osmoj stranici.“

Svaki pisac ima svoj ritual pre nego što išta iole pomisli, a kad nešto pomisli, dobar pisac mora to isto i da zapiše. Streljala je zelenim okom dosadašnji rukopis kao sečivom. Potom je otvorila škrinju na kojoj je zlatnim slovima bilo ugravirano „Knjiga magije“ i položila podebeli tabak odštampanog rukopisa.

Poluglasne rečenice okretale su se u njenoj glavi sve dok nije zaverglala sledeće poglavlje, pa sledeće, list po list slažući u škrinju i strašnim pamćenjem klavijaturisala po istini, svedočanstvu, nestrpljiva da završi s uvodnim ritualom, a to su u dahu sklepane loše rime o izmišljenim bludnicama koje joj dolaze u san i koje se nude da joj urade korekturu teksta.

To je ritual. Za ovaj mesec: bludnice. Za sledeći: političari.

Potom je izvgrnula ruglu sve što prezire, od veoma rđavog oca kog nije niti upoznala preko nedotupavaca koji smatraju da se ona zapravo rukopisom kompromituje,  iako je njeno najveće dostignuće bilo u tome da je uspela da izvaja svojevrsne rečenične kipoe a la Luvr po stilizaciji i mašti, a da pritom nije rekla ama baš ništa.

Ovo je za autorku krupno priznanje i razlog da odustane, kao što bi i bilo da začuđena i ožalošćena selidbama i bezočnim ciglomanima,  osetila gotovo idolatrijski naboj prema srčanosti kojom je komšinica boli me kurac napisala vlastito poglavlje, odbrnila vlastite uši, uz ne baš preveliko rasuđivanje i dubokoumnu baroknost u iskazu, ali svakome, pa i samoj autorki jasno i razumljivo.

„Pokazala mi je put“,  jer autorka bi neretko bila zadubljena u misli tokom pisanja obimne knjige, ali rečite u meri da može da se radnja prati, sve dok se ne bi trgla iz donkihotovskog sna –  žurila se potom, spremala šta će reći, držala govor pred ogledalom, teško gutala zalogaje tokom obroka, odlučila da će se posvetiti bogu, postu, militvama, samo da u rukopisu sve ide dobro i da se ne uzbudi previše tokom samog pisanja.

Bila je to greška. Zanosna igra i ples opisa groteski koje su joj mučile um činile su njenu knjigu zarobljenom u zamku privezanu spletom aluminijumskih žica koje likovima nisu dozvoljavale dah.

„Ovo je intervencija s nebesa“, kucala je autorka i svakog dana dok je pisala, tamo negde u Beogradu, Sunce bi se penjalo iznad vidika kad bi joj neki paragraf uspeo, a padalo ispod vidika kad neki paragraf bi zaličio na hagnjeći kotlet ili bi je poznati glas Izvršnog komšiničinog organa:

–        Boli me kurac!, virnuvši iz oblog zvona tela sa ne tako uzanim otvorom.

Lozinka.. Mora da je lozinka..  – mrmljala je Autorka stisnutih, isušenih usana. Toliko pomno je kucala po tastaturi da je zaboravljala na žeđ.

–        Njena mačka opet ušla u kuću, a ja.. presekla sam se živa!-         

Zamišljam je u vlažnom kazamatu kako se testeriše od prepona ka glavi. – otkuca Autorka, ustade sa stolice, udalji se dva metra i pomno se zagleda u slova: „Dobro je“

–        Zeca sam morala da odnesem u Aranđelovac, a ona tamo piše.

Zvonj

Zvonj

K’o klepalo kad bije na radost uskrsnuća.

 3

Autorka viri kroz kroz drvene prozorske kapke.

Neko na njenom mestu ne bi želeo da se upušta u pojedinosti fizičke prirode, a da ne pomene očekivane plave kitove, artiljerijska oružja na Istočnom frontu, teške haubice,  Indijke, do nedavno najteže žene na svetu koja je uspela da se prepolovi, elefantijaze, da tu nešto debelo nije u redu…

Tabana kao krdo afričkih slova sa svojom tankom kosom prikucanom šarenim šnalama uz glavu, ofarbanu u tamnocrvenu boju i klati tamo amo povelikim grudima dok joj iz usta viri jezik koji vrluda i po jutru, i nći i po livadi i po šoru i kojim preti, kojim seče u naletu neprijatelje sistema, one koji njen kurac ne vole, turobne godine tvrde upotrebe nisu ga umorile niti iznurile,  no ojačale da blista poput čelika, da besni po šorovima beJogradskim i aranđelovačkim, a svet sav se, taj svet koji u kurac šalje i iz kurca se odlio u slivnik, udružio s njom, sa slivnikom, propustljivom površinom sveta i kurči  kamenu tišinu –pičKi gore dole i kurata okolo, a još povrh kurca i cigaretu joj pripaljuju.

 

Moje bludno psovanje, moj udo, njen nežnik..

Lepa sam k’o satana! Obla k’o crkveno zvono!

 

KOMŠIJE, scena iz predstave LEPA I LUDA, Leila Samaraj i Mihail Hajdn

Scenario s falinkom

37997772_278383666080316_1765878964846329856_n

Leila Samaraj

 

Kaecilius.jpg

Mihail Hajdn

KOMŠIJE I NJIHOVI POTOMCI: Cika i vriska, dva deteta pred školom, ponašanje dvogodišnnjakinja,  dakle, retardi, neartikulisano kreveljenje i sumanuto skakanje, nerazgovetno pričanje, vrištanje, tapkanje loptom, lupanje u prozor, dozivanje mačke,  komšije razapele kanap preko ulice.

AUTORKA: Odbija telesni kontakt. Ne obraća pažnju na druge, bez kontakta očima sa spoljnim svetom. Ne priča s komšijama. Ne pokazuje strah od opasnosti. Smeje se ili kikoće, s razlogom. Pruža otpor slušanju legendi o silovanoj devojci kraj Momina kamenu kod Vladičinog hana što se Turčinu nije dala. Uzvraća legendama o vlastitim avanturama na Sinajskome brdu koga je uzduž i popreko prekopala, negde u neolitu, kad ga dokazano nije niti bilo. Interesuje se samo za istoriju normanskih osvajanja, ali se žali na odbacivanje paganizma, kadgod komšinica Ruslana, koja se predstavlja kao Radmila, od 90 leta i koja je prema vlastitim rečima imala urednu menstruaciju do sedamdesete, pomene lezbejstvo Hilari Klinton. Na pomen sintagme: “Dečja radost”, obično brizne u plač.

KOMŠIJE I NJIHOVI POTOMCI:

–    Ne bacaj tako loptu!

–    Ma boli me kurac. (evo ga!)

–    Trči, vidi koliko ti dupe

–    Malo poskoči!

–    Hop! Hop!

–    Vidi kako moja Zoka skače!

–    Baci tu loptu tamo na vrata onoj što čuka, a ad izađe ti kaži: izvin’te komšinice.

–  A ko i što toliko čuka?

–        Ma doselili se tu s mačkama, književnica i njena majka! Majka je u redu, ali ona, ta mala, bezsisna i pikljava – ona…  – Piše.

–        Piše! A što?

–        Iz nekog razloga nešto piše, ne pitam se kojeg, mora da je nešto umnobolesno.. neka ekstrasenzorna percepcija, možda je nadresirana pa naskače k’o kuče na tu jadnu tastaturu i sakati hartije da bi suzbila bolest, ali tu pomaže samo pištolj i noga istovremeno, ne bi je mađijala cimetom ni da mi je prineti toj toj.. grotesknoj implementaciji.

Komšije se uplašeno pogledaše.

–        A lepa je!

–        K’o prostitutka u poodmaklim godinama. Ne bi je jebala ni Goleovim kurcem, niti nevidnom silom prizvanom s četri upaljene sveće.

–        Hajde, Zoko, nemoj tako, i za tebe su govorili da si propušena, a ti bila lepotica sela.

–        Udara, udara ko čekićem! Noću, kad je bog reko da se spava, kad svi spavaju, pa i mačke. Šta bi bilo da ja napišem roman!

–        Piši, što ne počneš i ti pa udarajte zajedno

 (smeh)

 (bele stoličice poskakaše)

–    Lupa, čoveče, lupa! Jadan moj zec!

–    Komšinka, hajd’ da ubacimo ove stolice unutra da ne pokisnu. Kiša će.

–      I čula sam je. Kaže ona da smo smi mi seljaci. A šta je ona? Gospođa iz Kragujevac? A znaš šta. Boli me kurac.

–      A jel te mnogo boli kurac.

–      Mnogo!

–      Gole, nisi rekao da ti Zoka ima kurac.

–   I još kaže da našu ulicu da je Šor na Vračaru. Kaže: poređali se k’o na prelu i vrište. Eno. I onu babu laži -ruskinju primaju u goste, kao prvu komšinicu. Onu što stalno priča da su joj četnici zaklali sina. A lepo sam je upozorila da je baba luda. Ma boli me.. guess what!

Udaranje, vriska dečurlije, treskanje,

Vrisak

Buka

Cika

Radost

DEČJA RADOST!

 

 

Birth of the Crabs


A THREEPIECE POEM

SMALLTOWN CHOIR:

1

A  Something was wrong with her. Aha! She thought she was beyond everyone! (a convincing cadence) Sold her house to move to the Big City! (grandioso)

B Fine.

A We want to go to the Big City too, but no can do. You do not sell the house. Not at that cheap price! (followed by two oboes and fagots, calmo, cantabile)

Da capo. D.C (from the top)

A What did they do to this woman, for her to squat in other people’s houses in her age. She can’t even die in peace. Shame!

B They won’t be there long, they do not know what the Big City is. And it’s a beauty that the kid is incompetent at everything. She cannot clean! You have to work and earn money, and she can’t do anything. Yeah, sure, as if people need her books! You can’t live on books!

A  Let us pray.

    Let us pray.

5b2b1aa8ee3d63f5b6decc8637851655--dark-side-tattoo-ideas

1

I climbed on the altar, lifting a knee before climbing a step. Then I laid my hands on the altar, lowered my right knee all the way, bowed my head and the tip of my body a bit, and my eyes are lowered cutely.  I calmly spoke, without seductive rush, or tears; quite the contrary, there was merriment in my voice, as if mocking.

Then I outstretched my hands, placed it onto the altar and kissed it pressing my lips against the shroud in the middle. It was stiff with a wooden frame, and instead of a dedication kissing stone, I realized this was a coffin with someone in it.

It was a girl in her mid-twenties, pale oval face on her and stunningly full lips. She lay on the shroud, in a black satin dress, hands on her belly.

– This is how I placed my hands so everyone can kiss my ass – I said, approaching the shroud and kissing the forehead of my corpse.

2

Mother and I entered the apartment and found it infested with Dusan Slovak’s presence. Horn-rimmed thick glasses partially clouded the murky look of the vulture. He pointed his beak at us. His hair was like a cockatoo after his crest was plucked out.

He was breathing heavily, each breath making his larynx inflate. Cancerous growth in his larynx is aching to burst out. As does the barrel of the gun peering from out of a white rug wrapped and on his knees.

– You know how to pamper your asses, but not how to pay the bills.

His voice was coarse and soundless.

– Money, right now. I am not a nobody. – brandy was pungent in his throat. – Nobody screws over Slovak. I can kill the shit out of you. Nobody fucks with Slovak, do you hear? Everyone knows who I am.

– Police especially.

– Police too. All of them my men. I have people there.

– Sit, mom. – I went to the kitchen and grabbed a glass of water, put sugar in it, then came back nonchalantly gazing about the room. – What’s up, Dule? – I removed my jacket slowly and started an insane conversation about the weather, casting angry looks at his hooknose, the gun which he pulled out with a nervous, fast notion from his white piece of cloth. It was an old magnum, I’d bet Long Star England.

-Dule, is that a BB gun? – I took a sip.

– Suck a dick, Leila – he replied casually.

To thee do we cry, poor banished children of Eve:
to thee do we send up our sighs,
mourning and weeping in this valley of tears.

I turned to my mother. I could summarize it – she was looking at him like he was a piece of shit, but I’d rather go with this – her eyes were wide with seething rage. Dim from suppressed anger. I was under the intention that they were enveloped in murderous foam.

He gulped his brandy gulps one after another, and she managed to calmly and collectedly, I daresay professionally with an Al Capone’s focus, suppress her anger behind the dark curtains of her angry eyes.

Her voice was down three octaves, quieter than usual, her arms but obliquely – if you really paid attention – clasped in her hands. I admired her gallant gift that the most controversial historians don’t find among great queens. When it came to me, considering all mothers have a personality deficiency, she could at once be both a lady and a killer. She who gave her life to her child since the severing of the umbilical cord, wrapping that same cord, Boston strangler style, around the bulging neck of Slovak like a telekinetic, while the attacker coughs and gags under her eyes, fidgeting uncomfortably in his chair, ready to be devoured by her eyes with murderous intent, growing like a fetus.

– Why are you making a scene, I mean…What do I owe you? And what are you even doing here? Did I pay the rent? You sneak around, mess about, drop in…You should behave a bit better for 300 euros, not wield that gun.

Turn then, most gracious Advocate,
and after this our exile,
defend me from the evil enemy

– No debt with Dusan!

– There should be no theft either.

He gets up suddenly. Beside himself with anger. She stutters. He then points a gun at her.

– Where is my daughter’s sporting equipment? – she was yelling. – Where is my money? And where have you seen my ass? Not through the peephole, so you set up cameras.

He opens his maw, but the arytenoid cartilage go their separate ways as he forms his voice, and leave far away to Hell and beyond, thus his voice had an eerie coarse quality to it, with his attempted shout ending in a snake hiss.

– And if I did? There’s crime in this world, that’s how you gotta do.

– The closet – I thought he would burn from anger and despair like an ignited log, I approached her and hugged her around the waist pointing her murderous eyes at him, but he paid me no heed, and his neck veins were popping blue as rivers. – I had money in the closet, below the sheets, the money which was going to take us out of your dungeon. So you have my money. And you came to make a scene for a telephone bill.

– Mom… – my eyes were focused on his throat. Inside it were rolling stones, his eyes all but ready to burst through the convex lenses of his glasses. He held the gun at the two of us, his hand surprisingly calm.

– Look, Slovak, if you must shoot, shoot us both. – I said with a tired voice. Me the old Judge of eternal hatred, as Cernuda once wrote in a verse. But a little tired, from a decade of merging and melting of eternal artificiality, circular cycles, dying, loneliness, eternal questions, terrifying riddles, paradoxes…and another idiot with a fold gun. I felt the warm, burning body of my mother between my arms which was wallowing in rage. I felt no fear. Not for me. Merely that if anything happened to her, he would be dead and the world would be an empty date behind me. I would have nothing to live for. So get us both…

– What are you saying? – mother scolded me, to which I snapped and an ancient, underground warrior was born in me, my eyes aflame with murderous rage. From that moment whenever I found myself in a similar situation, and the crown mockery of time is my witness to this, the tiger and I would switch around, embrace in a mirror and solve the situation brilliantly, predatorily.

At that point I kind of loved violence.

He will wipe away every tear from their eyes, and death shall be no more, neither shall there be mourning, nor crying, nor pain anymore, for the former things have passed away

– First off, you entered the apartment with us not around. What were you looking for?

– It’s mine – he squealed. – What’s yours, you foo?! As long as I pay for your apartment, and I do so regularly, it’s mine and you have nothing to do here. Stop waving that gun – she shouted.

– Mother… – I never saw her like this before. The invisible mirror kept filling up with a full reflection of an enraged tiger.

– I do have cameras – Slovak started waving the gun around. I felt myself becoming a beast, through the centuries, finally having awoken it, and that if this lasts any longer, I…I would not be able to contain myself. Fears flew through space. I walked through the bestiary with my heart full, my stomach empty, hungry.

The tiger is circling the cage.

– And I have cameras. I follow your every move. Especially your daughter taking a bath.

– You sick dog. Give us back our money.

– Dumb bitch, why did you not keep it in the bank?

– Because those are the only thieves worse than you.

– Mind your language with me. Got a gun. I worked security in…big firms.

– You, security? You’re a twig. Look at yourself. Some firms those were that you kept secure. Our money.

– Get the stuff back, then you get the money back.

I nearly wept out of frustration when he returned his gun.

– Why did you move your stuff from this apartment? – he suddenly turned to me.

3

At that point, I wanted to not only kill him, but go outside, among the people, and shoot and kill them. One by one. Scream laughing as they drop and crabs come out of their throats.

 

 

CATS, theatre play, CHARACTERS acca Dramatis personae, Scene 1


CHARACTERS acca Dramatis personae

Living Beings:

ŽELJKO: The Butcher. He is about 40-year-old

JANA: high school girl.  Željko’s daughter, 17-year-old

SRĐAN: a driver, contractor, delayed student, his mental age is still that of a 17-year-old, but he is now 30-years-old

DRAGUTIN:  Jana’s history teacher, about 50-year-old

IKONIJA: A computer expert and a clever astrologer. She keeps her ages a secret.

Sphere Spiriticus Beings:

SAINT PETER: a head of the Eden Administration, Combatant versus Evil Forces. Under his leadership, Eden has boomed economically.

EMANUEL: a hell of the ferryman of Hades who carries souls of the newly deceased across the rivers Styx. a latent kleptomaniac

THE HOLY PARAMORE: A saint, Protector of expectant mothers as well as a feminist

LILITH, a fallen angelina

ALMIGHTY, also known as El, Creator of Heaven, Earth and Hell, blessed be he

LUCIFER, the infamous ruler of Hell.

 

CATS – Ghosts or ancestral spirits (Disguised actors)

SAINT JOAN OF ARC,  also known as The Runaway Of Paradise

NAPOLEON BONAPARTE, famous French military leader of blessed memory. A firestarter. He sets fire to the Hell, regularly, as a memorial to The Battle of Borodino

WILLIAM SHAKESPEARE: famous English poet, playwright and actor, of blessed memory, in mourning for his son, Hamet, who passed away too soon.

MARY TUDOR usually appears to drunkards as Bloody Mary

VOICES:

Voice Of Almighty

Voice of Lucifer acca Bad Man With a Forktail

poto__ferryman_of_river_styx_by_cocokat-d39vaen.png

SCENE 1

RIVER STYX

(The stage is illuminated by the spooky light. An apparition like the Commendatore of Mozart’s Don Giovanni is placing coins in the mouth of a dead,  simultaneously taking cash from spectres, surrounded by phantasms and grotesques)  

Grotesque: Am I at the centre of the underworld?

the Commendatore: You don’t have to look no further. This here is a swamp, which sometimes is also called the River Styx.

Grotesque: I was told to take a boat that crosses the Styx rivers.  Ask the psychopomp to guide you across the rivers Styx, Acheron…

the Commendatore: (interrupting Grotesque mid-sentence) You have to pay me to take you! Or you could get stuck on the shore.

Grotesque: Fair enough. Take your coin.

the Commendatore: Your money’ s no good here.  We don’t take nor obols, nor checks. Euros only.

Grotesque: You took my intention the wrong way.  I want you to take me back to the place I was before. Could you tell me how much this would cost?

the Commendatore: Too much to receive a payment in a currency you don’t hold.