PO DOZVOLI IZDAVAČA RUKOPISA “ZAPISI U TAMI”, REČ AUTORKE, u znoju pera svog


  1. PO DOZVOLI IZDAVAČA RUKOPISA “ZAPISI U TAMI”, REČ AUTORKE, u znoju pera svogIMG_20180721_193827 (1).jpg

Aveti s kojima se autorka borila mimo ovog teksta, sa srpdačinama koje su dopuštene poput oštrica sečiva postale su joj toliko bliske da se par meseci bojala da ih ne izgubi. Jer šta ako kojom nesrećom izgubi ono što joj se pukom nesrećom dogodilo? Ipak, i ona je ljudsko biće, ne samo autorka. Šor u koji se doselila nedavno postao je problem. Uočavanje da je neko nekoga angažovao da je prati kad joj socijalna fobija popusti bila je osveženje! Izvršni organ stranke komšija pokazalo se da je upravo to – organ.

Jebena odvratna matora gadura od komšinice s leva bilo je sve što joj je bilo potrebno da skine voštanu masku kako s plejade likova u Zapisima, tako i sa svog, ali morala je neko vreme da ukloni svoj otpor prema kičeraju i papazjaniji, da shvati da joj treba biti drago što mora da ih gleda, da se paklena osamljenost udružila sa nagošću primitivnog seljačkog nasilja, da se u ovom šoru melanholicima ne prašta već se isteruju iz čamotinje svog iznajmljenog doma, da sve nora da piči i puca, uz trubu, uz narodnjak, uz nalevo – krug da ne pritisnem uza zid i tebe i tu crnu mačku i ima da ja pppprrr… radim šta mi se ćefne, i briga me, gospođa pisac što je tebe pravio senegalski pesnik. Šor je moj!

Par puta je Autorka našla komšije rasute preko praga kako se čude događaju koji se odvija nedaleko od njih, a to je ratoborno čukaranje po tastaturi i „neka vaša privatna posla, gospodična, a ovde nema ništa privatno, ovde se svi zajedno radujemo, propinjemo, jaučemo, a ti se zavukla tu k’o medved, pišeš i pretvaraš se da svakodnevno čitaš što nije istina. Ni u Evropi, niti na Aljasci, niti na Ekvatoru“

Autorka, na granici između samoubistva i mučeništva, u nameri i nahođenju da nanovo spozna samu sebe kao objekta, ali ne kao bilo kakav,  nego objekt – u problemu, ali i na putu izlaska iz lavirinta zadatog matricom,  shvata da je najbolje rešenje biti glupa i gluva kao top.

Tako je sudba baci da se naseli u pustoj zemlji, u šoru, u jednoj od rustičnih kuća na prelazu u moderno, nasred centra Beograda, s povoljnim uslovima za razvoj seoskog turizma, sa zajedničkom septičkom jamom nevezanom za gradsku kanalizaciju, blizu duboko iskopane rupe, gde su sve fekalije zajedničke.

Reklo bi se da ovakve nesretne okolnost treba smatrati otrovom za sve što je osetljivo i da autorka zaglavila u svom ličnom limbu, pomalo ljuta što ju se u celini i u delovima umnožilo, preštampalo, prenelo u surovom obliku s jednog tragičnog mesta na još tragičnije, zastrašujućim sredstvima koje, kad bi ih bilo moguće opisati, ugrozile bi njenu već upitnu razumljivost proze i već usahlu korist i to sve bez odobrenja autorke, kao i njenog izdavača, da je se distribuira, sa sve psihopatološki grotesknim noćnim morama i rulfoovskim sablastima..  tako.. po šorovima i kućama, evo ima godinu petnaestu.

Ovo obdareno biće je rešilo da otkuca još paragraf ili dva, a potom da se zauvek digne od stola i oslobodi se želje da se bavi tako imućnim zanimanjem, uz još nekoliko uzgrednih koje je imala, a o kojima, protivno samozadatim vlastitim pravilima nije želela da govori ama baš nikako, a pogotovo ne otvoreno i javno.

Uprkos snažnoj veri, pod pritiskom velike patnje, autorka je rešila da odustane. Uz izgovor da je kritičnma narodna masa isuviše ljubomorna kako na njen novčanik tako i na ono što piše.

Kome su potrebni prizori bede, vapaju i krici izgubljenog uma,  priče o hiljadu i jednoj želji koja će se ostvariti samo onoj koja nadmaši Šeherezadu uspavljujući legendarnim storijama poreznika s disleksijom koji pati od bibliofobije – (čitalac određuje da li je poslednja primedba smehovna, duhovita ili smešna) To je jako važno jer autorka koristi humor da iskaže svoje ekspresivne ideale, uz opasku: Zabranjeno citirati Fidijana.

Daljim ispisivanjem bljutavosti svojih dilema, bljutavo ih ispisujući, u prljavštini, u ćorsokaku koji služi za šoranje, autorka je, svodeći konačan, veliki račun, na kraju tog računa, shvatila da je propatila toliko mnogo, da je izgubila dodatih 4 kilograma i trista grama, nešto iz oblasti fantastičnog, a nešto uistinu nije umislila, ali se više nije sebi doimala u ogledalu niti nezgrapnom niti čudnom.

Pogledala je dosad napisane pasuse ZAPISA, pohvale dostojne, odlučila je da se samoj sebi toplo zahvali na pokušaju da napiše sjajno pismo o tome da je po svojoj škodljivosti u odnosu na sve i svakog koga je prikazala bila nevina, ali da je došla na mesto koje jj preti.. koje predskazuje propast, da je kvalitet rečenica opadački, koliko i besmislen i da će svako, ne razumevši ama baš ništa od onog što je napisala imati želju da pročita autorkinu samozahvalnicu koja glasi:

Hoću sada, kao jedino živo biće koje me zanima, da izvršim gorku dužnost spram strašne vesti koju sam dobila, a ona me je zasenila i obradovala na načine na koje nisam ni sanjala, jer ni sanjala nisam.. – ovde se autorka zbunila, u toj meri da je ostatak rukopisa napisan u prvom licu – da ću biti toliko srećna pukim faktom da svojim pisanjem više neću opterećivati druge jer…

Najedared, nešto prsnu, kao krv i prasak smeha,  a zvuk je došao s druge strane prozora, iz hladnoće, tame i iz plesa senki.

Staklo puče, razbije se i pre nego što sam shvatila da mi je cigla tek za par milimetara okrznula glavu i načinila vidljiv ožiljak iznad slepoočnice. Ciglin let od tame iza prozorskog slomljenog okna do susednog zida trajao je merljivo kratko, no nisam se zamajavala time, no sam počela da se istovremeno smejem i da pretim.

To je vrlo zahtevan posao. Pretnje. Treba iskriviti lice propisno, grunuti iz grla tako da to ima neki opasan, skriven smisao, te iako se obično počinitelji uplaše pretnji, uvek treba biti spreman da primiš pretnje nazad, a da pritom ne dozvoliš da vidiš koliko se u tvom nedostatu ikakvog straha krije prezir prema svima.

Stoga sam oduvek sebi savetovla da se držim prekora. Poslati u pakao, to je ljudsi. Pozvbati se na status žrtve. Slobodnog mislioca.

No, ono što me je navelo da se zamislim  jeste razlog zbog kog bi neko propratio moje postupke, a budući da te noćii nisam načinila niti jedan, da razmotrim mogućnost da neko prati moje postupke, i to me je protreslo, da čak i moje ništa ima nekog smisla, u ovoj tami, noći,  u umerenosti strave i čistoti apsolutnog besmisla.

Tada shvatih. Histeričan i prodoran krik od kojih bi i kamen zajaukao dopirao je s moje tastature, a možda sam i vrištala dok sam pisala – ljubazno mi saopštavaju dok im pajserom dodirujem noseve smešeći se: „Čik ponovi ako je to tačno“

(Unutrašnji urednik se raskrečio nad rukopisom i gleda sve šta pišem iz ptičje perspektive: Mislim da treba da obrišeš ovaj deo. Dogovorili smo se da ne izmišljaš.

Izmišljam? Kakva budala. Sve vrvi od urednika ovih dana. Do – gooders. Ne podnosim ih)

U pitanju je bilo, zaključujem, razbijanje prozora iz zvučnih pobuda. Komunalna buka koju sam pravila u zatvorenom prostoru, svojim ratničkim izlivom emocija udarajući po tastaturi prepoznatljivom pijanističkom tehnikom vežbanja a la Franc List, udžbenik za daktilografe „Prstomet i umetnička interpretacija“ , prešla je nivo 100 fona (ako se nisam prevarila u cifri) uznemirivši komšinicu s leva za koju se govorilo, još od mog useljenja, a ponajviše je sama o sebi govorila, da meditira u noćnim časima, čvrsto sklopljenih očiju, te živčani sistem, te promene u metabolizmu, te trigliceridi…

Dozvoliću sebi da zastanem na ovom mestu i da se smejem. Samo malo.

(Za sve je kriv fakat da nisam sastavila detaljno sve scene u romanu, inalče bi poodavno bio završen, a postala sam ravnodušna prema pakostima uprkos stalnim selidbama, te na kraju shvatam d aplašim svet svojim literarnim postojanjem, a možda i da suviše dugo živim. Možda bude da je to)

Utom senka promače. Brzo. Isuviše brzo, ali dovoljno da vidim prikazu u begu odevenu u ski masku s nacrtanim likom bele ajkule oštrih zuba kji proškrgutaše: „Ma boli me kurac!“ To reče, otvori kapiju i uđe u dvorište s leva, skinuvši pred pragom ski masku, a tamnocrvena, laganokovrdžava kosa se rasu…

2

Dugo sam sedela zagledana u plafon. Noćašnji događaj izoštrio je i produbio stare instinkte.

Upravo pobedonosno sam izašla iz Prvog rata „Ja tebi ciglom kroz prozor“

Odlučih da dovršim tu priču, a nakon svojeručnog potpisa, zaboravim na čitavu stvar, uz zvanično obrazloženje:

Tekst Zapisa u tami smatrajte kao svesno izbegavanje otkrivanja vlstite istoriografije. Autorka smatra da je s rukopis gotov, iako nije. Komedija je izrodila isuviše bezumnika, iako mnogo manje no što ih je u istinitoj ispovesti bilo ili bi ih bilo. Zbog sticaja nesrećnih okolnosti, pomahnitalnog tempa kako selidbi, tako i tempa kojim se skinula do gole kože u vlastitom romanu, a nije se libila da započne lov na veštice kad su u pitanju i bogomznani kreteni kojima se posvetila pažnju, kao sveštenik kokošinjcu, uz želju da nepočinima razbije njuške, u stanju u kojem joj boravi čitavo biće, to nije više moguće, te autorka ne ume da isprati sled događaja na ubedljiv način, a da pritom ne odoli čežnji da se stopi sa svojim šumskim ja i premaže se ratničkim bojama.

Ako biste je posetili, shvatili biste da je podivljala i fantazira da lukom i strelom lovi zalutale turiste po okolišu Avalske planine.  Njenu priču je teško pratiti, mada su složni u tome da je njen delirijum zarazan, koliko i interpretativan.

Dovoljno je reći da je odbila ozbiljnu glumačku ponudu za Beogradsko dramsko, jer je smatrala da je razlog za minornu ulogu u predstavi „Lepa i luda“ nevredan njene pažnje neprihvatljiv od strane neotesanog režisera Mihaela Hajdna.

Ukoliko ona sama ne napiše bolji scenario.

„Tvoja rupa odgovara mom falusu“, rekao joj je na generalnoj probi i uprskao stvar.

Majci je pukao film, otišla je na pijacu i nije se vraćala dva dana. Sunčala se Autorka dva dana kod baba Ruslane na sunčanom krovu, setila se teme iz maturskog i iz samo njoj poznatog razloga, mrmljajući nešto o Arapima i Suncu i pištolju, te o nekakvom Dušanu Slovaku, uz mantru: „Uradila sam to. Sve sam ih pobila“,  stravičnim gestom koji je prethodio odluci  (kad je ona u pitanju i bogovi se boje da nagađaju šta je to bilo) podigla je ruku visoko u vis i u glisandu svakako  nastavila da piše, uz Kingovo misery pitanje „Možeš li“, uspela je da se osmehne monitoru kao detetu.

Hvala Bogu i za ručno izrađenu škrinju što mi ju je danas doneo poštar – poklon od prijateljice koja je pročitala dosadašnji serijal Zapisa u Tami, uz poruku ohrabrenja: „Žuri polako. Tek si na hiljadu i osmoj stranici.“

Svaki pisac ima svoj ritual pre nego što išta iole pomisli, a kad nešto pomisli, dobar pisac mora to isto i da zapiše. Streljala je zelenim okom dosadašnji rukopis kao sečivom. Potom je otvorila škrinju na kojoj je zlatnim slovima bilo ugravirano „Knjiga magije“ i položila podebeli tabak odštampanog rukopisa.

Poluglasne rečenice okretale su se u njenoj glavi sve dok nije zaverglala sledeće poglavlje, pa sledeće, list po list slažući u škrinju i strašnim pamćenjem klavijaturisala po istini, svedočanstvu, nestrpljiva da završi s uvodnim ritualom, a to su u dahu sklepane loše rime o izmišljenim bludnicama koje joj dolaze u san i koje se nude da joj urade korekturu teksta.

To je ritual. Za ovaj mesec: bludnice. Za sledeći: političari.

Potom je izvgrnula ruglu sve što prezire, od veoma rđavog oca kog nije niti upoznala preko nedotupavaca koji smatraju da se ona zapravo rukopisom kompromituje,  iako je njeno najveće dostignuće bilo u tome da je uspela da izvaja svojevrsne rečenične kipoe a la Luvr po stilizaciji i mašti, a da pritom nije rekla ama baš ništa.

Ovo je za autorku krupno priznanje i razlog da odustane, kao što bi i bilo da začuđena i ožalošćena selidbama i bezočnim ciglomanima,  osetila gotovo idolatrijski naboj prema srčanosti kojom je komšinica boli me kurac napisala vlastito poglavlje, odbrnila vlastite uši, uz ne baš preveliko rasuđivanje i dubokoumnu baroknost u iskazu, ali svakome, pa i samoj autorki jasno i razumljivo.

„Pokazala mi je put“,  jer autorka bi neretko bila zadubljena u misli tokom pisanja obimne knjige, ali rečite u meri da može da se radnja prati, sve dok se ne bi trgla iz donkihotovskog sna –  žurila se potom, spremala šta će reći, držala govor pred ogledalom, teško gutala zalogaje tokom obroka, odlučila da će se posvetiti bogu, postu, militvama, samo da u rukopisu sve ide dobro i da se ne uzbudi previše tokom samog pisanja.

Bila je to greška. Zanosna igra i ples opisa groteski koje su joj mučile um činile su njenu knjigu zarobljenom u zamku privezanu spletom aluminijumskih žica koje likovima nisu dozvoljavale dah.

„Ovo je intervencija s nebesa“, kucala je autorka i svakog dana dok je pisala, tamo negde u Beogradu, Sunce bi se penjalo iznad vidika kad bi joj neki paragraf uspeo, a padalo ispod vidika kad neki paragraf bi zaličio na hagnjeći kotlet ili bi je poznati glas Izvršnog komšiničinog organa:

–        Boli me kurac!, virnuvši iz oblog zvona tela sa ne tako uzanim otvorom.

Lozinka.. Mora da je lozinka..  – mrmljala je Autorka stisnutih, isušenih usana. Toliko pomno je kucala po tastaturi da je zaboravljala na žeđ.

–        Njena mačka opet ušla u kuću, a ja.. presekla sam se živa!-         

Zamišljam je u vlažnom kazamatu kako se testeriše od prepona ka glavi. – otkuca Autorka, ustade sa stolice, udalji se dva metra i pomno se zagleda u slova: „Dobro je“

–        Zeca sam morala da odnesem u Aranđelovac, a ona tamo piše.

Zvonj

Zvonj

K’o klepalo kad bije na radost uskrsnuća.

 3

Autorka viri kroz kroz drvene prozorske kapke.

Neko na njenom mestu ne bi želeo da se upušta u pojedinosti fizičke prirode, a da ne pomene očekivane plave kitove, artiljerijska oružja na Istočnom frontu, teške haubice,  Indijke, do nedavno najteže žene na svetu koja je uspela da se prepolovi, elefantijaze, da tu nešto debelo nije u redu…

Tabana kao krdo afričkih slova sa svojom tankom kosom prikucanom šarenim šnalama uz glavu, ofarbanu u tamnocrvenu boju i klati tamo amo povelikim grudima dok joj iz usta viri jezik koji vrluda i po jutru, i nći i po livadi i po šoru i kojim preti, kojim seče u naletu neprijatelje sistema, one koji njen kurac ne vole, turobne godine tvrde upotrebe nisu ga umorile niti iznurile,  no ojačale da blista poput čelika, da besni po šorovima beJogradskim i aranđelovačkim, a svet sav se, taj svet koji u kurac šalje i iz kurca se odlio u slivnik, udružio s njom, sa slivnikom, propustljivom površinom sveta i kurči  kamenu tišinu –pičKi gore dole i kurata okolo, a još povrh kurca i cigaretu joj pripaljuju.

 

Moje bludno psovanje, moj udo, njen nežnik..

Lepa sam k’o satana! Obla k’o crkveno zvono!

 

KOMŠIJE, scena iz predstave LEPA I LUDA, Leila Samaraj i Mihail Hajdn

Scenario s falinkom

37997772_278383666080316_1765878964846329856_n

Leila Samaraj

 

Kaecilius.jpg

Mihail Hajdn

KOMŠIJE I NJIHOVI POTOMCI: Cika i vriska, dva deteta pred školom, ponašanje dvogodišnnjakinja,  dakle, retardi, neartikulisano kreveljenje i sumanuto skakanje, nerazgovetno pričanje, vrištanje, tapkanje loptom, lupanje u prozor, dozivanje mačke,  komšije razapele kanap preko ulice.

AUTORKA: Odbija telesni kontakt. Ne obraća pažnju na druge, bez kontakta očima sa spoljnim svetom. Ne priča s komšijama. Ne pokazuje strah od opasnosti. Smeje se ili kikoće, s razlogom. Pruža otpor slušanju legendi o silovanoj devojci kraj Momina kamenu kod Vladičinog hana što se Turčinu nije dala. Uzvraća legendama o vlastitim avanturama na Sinajskome brdu koga je uzduž i popreko prekopala, negde u neolitu, kad ga dokazano nije niti bilo. Interesuje se samo za istoriju normanskih osvajanja, ali se žali na odbacivanje paganizma, kadgod komšinica Ruslana, koja se predstavlja kao Radmila, od 90 leta i koja je prema vlastitim rečima imala urednu menstruaciju do sedamdesete, pomene lezbejstvo Hilari Klinton. Na pomen sintagme: “Dečja radost”, obično brizne u plač.

KOMŠIJE I NJIHOVI POTOMCI:

–    Ne bacaj tako loptu!

–    Ma boli me kurac. (evo ga!)

–    Trči, vidi koliko ti dupe

–    Malo poskoči!

–    Hop! Hop!

–    Vidi kako moja Zoka skače!

–    Baci tu loptu tamo na vrata onoj što čuka, a ad izađe ti kaži: izvin’te komšinice.

–  A ko i što toliko čuka?

–        Ma doselili se tu s mačkama, književnica i njena majka! Majka je u redu, ali ona, ta mala, bezsisna i pikljava – ona…  – Piše.

–        Piše! A što?

–        Iz nekog razloga nešto piše, ne pitam se kojeg, mora da je nešto umnobolesno.. neka ekstrasenzorna percepcija, možda je nadresirana pa naskače k’o kuče na tu jadnu tastaturu i sakati hartije da bi suzbila bolest, ali tu pomaže samo pištolj i noga istovremeno, ne bi je mađijala cimetom ni da mi je prineti toj toj.. grotesknoj implementaciji.

Komšije se uplašeno pogledaše.

–        A lepa je!

–        K’o prostitutka u poodmaklim godinama. Ne bi je jebala ni Goleovim kurcem, niti nevidnom silom prizvanom s četri upaljene sveće.

–        Hajde, Zoko, nemoj tako, i za tebe su govorili da si propušena, a ti bila lepotica sela.

–        Udara, udara ko čekićem! Noću, kad je bog reko da se spava, kad svi spavaju, pa i mačke. Šta bi bilo da ja napišem roman!

–        Piši, što ne počneš i ti pa udarajte zajedno

 (smeh)

 (bele stoličice poskakaše)

–    Lupa, čoveče, lupa! Jadan moj zec!

–    Komšinka, hajd’ da ubacimo ove stolice unutra da ne pokisnu. Kiša će.

–      I čula sam je. Kaže ona da smo smi mi seljaci. A šta je ona? Gospođa iz Kragujevac? A znaš šta. Boli me kurac.

–      A jel te mnogo boli kurac.

–      Mnogo!

–      Gole, nisi rekao da ti Zoka ima kurac.

–   I još kaže da našu ulicu da je Šor na Vračaru. Kaže: poređali se k’o na prelu i vrište. Eno. I onu babu laži -ruskinju primaju u goste, kao prvu komšinicu. Onu što stalno priča da su joj četnici zaklali sina. A lepo sam je upozorila da je baba luda. Ma boli me.. guess what!

Udaranje, vriska dečurlije, treskanje,

Vrisak

Buka

Cika

Radost

DEČJA RADOST!

 

 

Birth of the Crabs


A THREEPIECE POEM

SMALLTOWN CHOIR:

1

A  Something was wrong with her. Aha! She thought she was beyond everyone! (a convincing cadence) Sold her house to move to the Big City! (grandioso)

B Fine.

A We want to go to the Big City too, but no can do. You do not sell the house. Not at that cheap price! (followed by two oboes and fagots, calmo, cantabile)

Da capo. D.C (from the top)

A What did they do to this woman, for her to squat in other people’s houses in her age. She can’t even die in peace. Shame!

B They won’t be there long, they do not know what the Big City is. And it’s a beauty that the kid is incompetent at everything. She cannot clean! You have to work and earn money, and she can’t do anything. Yeah, sure, as if people need her books! You can’t live on books!

A  Let us pray.

    Let us pray.

5b2b1aa8ee3d63f5b6decc8637851655--dark-side-tattoo-ideas

1

I climbed on the altar, lifting a knee before climbing a step. Then I laid my hands on the altar, lowered my right knee all the way, bowed my head and the tip of my body a bit, and my eyes are lowered cutely.  I calmly spoke, without seductive rush, or tears; quite the contrary, there was merriment in my voice, as if mocking.

Then I outstretched my hands, placed it onto the altar and kissed it pressing my lips against the shroud in the middle. It was stiff with a wooden frame, and instead of a dedication kissing stone, I realized this was a coffin with someone in it.

It was a girl in her mid-twenties, pale oval face on her and stunningly full lips. She lay on the shroud, in a black satin dress, hands on her belly.

– This is how I placed my hands so everyone can kiss my ass – I said, approaching the shroud and kissing the forehead of my corpse.

2

Mother and I entered the apartment and found it infested with Dusan Slovak’s presence. Horn-rimmed thick glasses partially clouded the murky look of the vulture. He pointed his beak at us. His hair was like a cockatoo after his crest was plucked out.

He was breathing heavily, each breath making his larynx inflate. Cancerous growth in his larynx is aching to burst out. As does the barrel of the gun peering from out of a white rug wrapped and on his knees.

– You know how to pamper your asses, but not how to pay the bills.

His voice was coarse and soundless.

– Money, right now. I am not a nobody. – brandy was pungent in his throat. – Nobody screws over Slovak. I can kill the shit out of you. Nobody fucks with Slovak, do you hear? Everyone knows who I am.

– Police especially.

– Police too. All of them my men. I have people there.

– Sit, mom. – I went to the kitchen and grabbed a glass of water, put sugar in it, then came back nonchalantly gazing about the room. – What’s up, Dule? – I removed my jacket slowly and started an insane conversation about the weather, casting angry looks at his hooknose, the gun which he pulled out with a nervous, fast notion from his white piece of cloth. It was an old magnum, I’d bet Long Star England.

-Dule, is that a BB gun? – I took a sip.

– Suck a dick, Leila – he replied casually.

To thee do we cry, poor banished children of Eve:
to thee do we send up our sighs,
mourning and weeping in this valley of tears.

I turned to my mother. I could summarize it – she was looking at him like he was a piece of shit, but I’d rather go with this – her eyes were wide with seething rage. Dim from suppressed anger. I was under the intention that they were enveloped in murderous foam.

He gulped his brandy gulps one after another, and she managed to calmly and collectedly, I daresay professionally with an Al Capone’s focus, suppress her anger behind the dark curtains of her angry eyes.

Her voice was down three octaves, quieter than usual, her arms but obliquely – if you really paid attention – clasped in her hands. I admired her gallant gift that the most controversial historians don’t find among great queens. When it came to me, considering all mothers have a personality deficiency, she could at once be both a lady and a killer. She who gave her life to her child since the severing of the umbilical cord, wrapping that same cord, Boston strangler style, around the bulging neck of Slovak like a telekinetic, while the attacker coughs and gags under her eyes, fidgeting uncomfortably in his chair, ready to be devoured by her eyes with murderous intent, growing like a fetus.

– Why are you making a scene, I mean…What do I owe you? And what are you even doing here? Did I pay the rent? You sneak around, mess about, drop in…You should behave a bit better for 300 euros, not wield that gun.

Turn then, most gracious Advocate,
and after this our exile,
defend me from the evil enemy

– No debt with Dusan!

– There should be no theft either.

He gets up suddenly. Beside himself with anger. She stutters. He then points a gun at her.

– Where is my daughter’s sporting equipment? – she was yelling. – Where is my money? And where have you seen my ass? Not through the peephole, so you set up cameras.

He opens his maw, but the arytenoid cartilage go their separate ways as he forms his voice, and leave far away to Hell and beyond, thus his voice had an eerie coarse quality to it, with his attempted shout ending in a snake hiss.

– And if I did? There’s crime in this world, that’s how you gotta do.

– The closet – I thought he would burn from anger and despair like an ignited log, I approached her and hugged her around the waist pointing her murderous eyes at him, but he paid me no heed, and his neck veins were popping blue as rivers. – I had money in the closet, below the sheets, the money which was going to take us out of your dungeon. So you have my money. And you came to make a scene for a telephone bill.

– Mom… – my eyes were focused on his throat. Inside it were rolling stones, his eyes all but ready to burst through the convex lenses of his glasses. He held the gun at the two of us, his hand surprisingly calm.

– Look, Slovak, if you must shoot, shoot us both. – I said with a tired voice. Me the old Judge of eternal hatred, as Cernuda once wrote in a verse. But a little tired, from a decade of merging and melting of eternal artificiality, circular cycles, dying, loneliness, eternal questions, terrifying riddles, paradoxes…and another idiot with a fold gun. I felt the warm, burning body of my mother between my arms which was wallowing in rage. I felt no fear. Not for me. Merely that if anything happened to her, he would be dead and the world would be an empty date behind me. I would have nothing to live for. So get us both…

– What are you saying? – mother scolded me, to which I snapped and an ancient, underground warrior was born in me, my eyes aflame with murderous rage. From that moment whenever I found myself in a similar situation, and the crown mockery of time is my witness to this, the tiger and I would switch around, embrace in a mirror and solve the situation brilliantly, predatorily.

At that point I kind of loved violence.

He will wipe away every tear from their eyes, and death shall be no more, neither shall there be mourning, nor crying, nor pain anymore, for the former things have passed away

– First off, you entered the apartment with us not around. What were you looking for?

– It’s mine – he squealed. – What’s yours, you foo?! As long as I pay for your apartment, and I do so regularly, it’s mine and you have nothing to do here. Stop waving that gun – she shouted.

– Mother… – I never saw her like this before. The invisible mirror kept filling up with a full reflection of an enraged tiger.

– I do have cameras – Slovak started waving the gun around. I felt myself becoming a beast, through the centuries, finally having awoken it, and that if this lasts any longer, I…I would not be able to contain myself. Fears flew through space. I walked through the bestiary with my heart full, my stomach empty, hungry.

The tiger is circling the cage.

– And I have cameras. I follow your every move. Especially your daughter taking a bath.

– You sick dog. Give us back our money.

– Dumb bitch, why did you not keep it in the bank?

– Because those are the only thieves worse than you.

– Mind your language with me. Got a gun. I worked security in…big firms.

– You, security? You’re a twig. Look at yourself. Some firms those were that you kept secure. Our money.

– Get the stuff back, then you get the money back.

I nearly wept out of frustration when he returned his gun.

– Why did you move your stuff from this apartment? – he suddenly turned to me.

3

At that point, I wanted to not only kill him, but go outside, among the people, and shoot and kill them. One by one. Scream laughing as they drop and crabs come out of their throats.

 

 

CATS, theatre play, CHARACTERS acca Dramatis personae, Scene 1


CHARACTERS acca Dramatis personae

Living Beings:

ŽELJKO: The Butcher. He is about 40-year-old

JANA: high school girl.  Željko’s daughter, 17-year-old

SRĐAN: a driver, contractor, delayed student, his mental age is still that of a 17-year-old, but he is now 30-years-old

DRAGUTIN:  Jana’s history teacher, about 50-year-old

IKONIJA: A computer expert and a clever astrologer. She keeps her ages a secret.

Sphere Spiriticus Beings:

SAINT PETER: a head of the Eden Administration, Combatant versus Evil Forces. Under his leadership, Eden has boomed economically.

EMANUEL: a hell of the ferryman of Hades who carries souls of the newly deceased across the rivers Styx. a latent kleptomaniac

THE HOLY PARAMORE: A saint, Protector of expectant mothers as well as a feminist

LILITH, a fallen angelina

ALMIGHTY, also known as El, Creator of Heaven, Earth and Hell, blessed be he

LUCIFER, the infamous ruler of Hell.

 

CATS – Ghosts or ancestral spirits (Disguised actors)

SAINT JOAN OF ARC,  also known as The Runaway Of Paradise

NAPOLEON BONAPARTE, famous French military leader of blessed memory. A firestarter. He sets fire to the Hell, regularly, as a memorial to The Battle of Borodino

WILLIAM SHAKESPEARE: famous English poet, playwright and actor, of blessed memory, in mourning for his son, Hamet, who passed away too soon.

MARY TUDOR usually appears to drunkards as Bloody Mary

VOICES:

Voice Of Almighty

Voice of Lucifer acca Bad Man With a Forktail

poto__ferryman_of_river_styx_by_cocokat-d39vaen.png

SCENE 1

RIVER STYX

(The stage is illuminated by the spooky light. An apparition like the Commendatore of Mozart’s Don Giovanni is placing coins in the mouth of a dead,  simultaneously taking cash from spectres, surrounded by phantasms and grotesques)  

Grotesque: Am I at the centre of the underworld?

the Commendatore: You don’t have to look no further. This here is a swamp, which sometimes is also called the River Styx.

Grotesque: I was told to take a boat that crosses the Styx rivers.  Ask the psychopomp to guide you across the rivers Styx, Acheron…

the Commendatore: (interrupting Grotesque mid-sentence) You have to pay me to take you! Or you could get stuck on the shore.

Grotesque: Fair enough. Take your coin.

the Commendatore: Your money’ s no good here.  We don’t take nor obols, nor checks. Euros only.

Grotesque: You took my intention the wrong way.  I want you to take me back to the place I was before. Could you tell me how much this would cost?

the Commendatore: Too much to receive a payment in a currency you don’t hold.