Besplatno preuzimanje Borisa K. link pdf



The Victor

A shadow sneaks up to the Sun;
Warrior persists beneath.
He smashes the suffering with a touch of his soles,
Adorned with his victorious sandals,
His heart pounding fast.
„How would you accept glory? “, the Elders surrounded him.
„What is your choice: wisdom or love? ”
„For love, I have never come”, said he.
Certain Form was uprooted long ago, yes, you, Elders.”
As soon as he said it, they killed him by deceit,
Stabbed him with a spear, them, the Hermits;
Glassy was his voice.
From time immemorial, or since then,
The Elders have been seeing him, serene, walk in the sand.

Perfect enemy/Prayer

“Perfection is the enemy of good”, Voltaire

Take from our minds
the mist has strewed
and let us sung the piety dew
that stood and costs.
all away.

for sad storm spare the morning skies
in oh, so, a voice both calm and shook
and let our foaming winter fall
and hear the beauty
of the birds that call perfection

is an enemy.

… thy beauty of thy dishevelled lost
take them, hear them, strike them
vessels of fraud,
fly away,
let anyone’s revenge fear.
lo, mount the stairs to the boiling pond.
the fringe the cringe, breathe through

And out of the great rage
make the balm floam from
innocent’s fleece
persist til tongue was black at drill.
let sweeping rain numb sobbing wind
let shire of cloudlet a pen-and-ink
speak through the luckless wight
The terror-stricken itch
within the fire which blood fatigues
o still, so the voice of calm
Take out from our souls
vroom and grace in triumph
no worst there are nails downward
the middle state between – self – illusion
Had long consumed shot
More speech will not, nor fire fangs sheer and
frightful waves, to give relief of
the heart, the heart dissimilar no well then
lull pitched grief and
dwell in cheap shell
fathomed by whirlwind spere
of tympanites in captivity
life differs from his commentators,
end death and
Of forgers semblance
In the echoing day
each day comforts to our sleep.

Sing and fight us
through our terrible lives
of satires obscured on the martial ground
My gods heave, murmuring, beards long
a name to fury had shrieked
a name to
ages cursed with crowned liver
delighted with immortality
Prometheus, I feel your liver
stretch wide the lips of immortal fire
Eaten daily the amorous bread.

As I have come into a dust bowl
With phantoms
yet dripping church moorings
with a cypress hate to weep
let the gentlest voice to game deprived
to burn upon night-foundered infamy

freed mind by this latter
humankind’s nothings
the infamy, on this side of attenuated corners
lies a portion of the penance

Take from our signet
divine, music, philosophy
incontinence, all distempered advances
of humankind enlarged prostate

and let us fight goodness with perfection

for sad storm spare the morning skies
in oh, so, a voice both calm and shook
and let our foaming winter fall
and hear the beauty
of the birds that call perfection

is an enemy.

and let us fight goodness with perfection
to rebehold thoroughly learnt
false note
sung by profound chimaera
as the vile misfortunes,
Behold the worm and huddle
in the cruelties committed
the spectacle of humanity
of smoking ashes

and let us fight goodness with perfection,

The conclusion
smote, begin
and that is
But existing (time) vanity
perforce the perfection
who has, and gives
still redundancy.
And that is perfect.

Happy to share that I have 3 poems published in the September issue of OPA Anthology 

The link on publication:



My poems “Freedom”, “…To die alone out of sight*and “Requiem for a mosquito, may your spirit rest upon these toxic fumes” were published in the September 2019 Issue of OPA. as well as some poems for the  OPA Anthology of Poetry 2019 ‘SPIRIT OF NATURE’ You’ll find the edition here:



As a token of my appreciation for the utmost care and creative zeal in featuring one of my works in the September 2019 Issue of OPA. as well as some poems for the  OPA Anthology of Poetry 2019 ‘SPIRIT OF NATURE’, I tongue the words in your ears, with an ardent appeal, to…

Our Poetry Archive Editorial Desk
 invite you to like our facebook page at this weblink: to keep yourself updated with all the notifications.
You can also join our facebook group to participate with your works at:

Flee, if you think me insane.

Flee, if you think me insane.

You turn your head.

Lemme sit down.

One cigarette stub, nothing more.

I want to embrace it with my teeth,

tell you something and leave.

You no longer resist.

You are finally responding to my words

by turning your head.

Ah well.

At least I feel full now that I can sit next to you without obtrusion,

even lie down and be with you in this way.

Whenever so I desire.

You don’t think that we started this off in the best way possible?

Only solitude can make you put up

with an insane person.

Solitude and insanity.

For I am insane.

This is not mere circumstance,

a particular one,

of insanity.

Many a bench puts up with an insane person,

the streetcar bars hang the retards

that hang themselves atop them

and brush their sweat against the travellers.

We are the rapists of our life pillars.


BERNARD’S HOURS Part Two, Skin – Walker The story of a schismatic misanthrope, Leila Samarrai, Work in progress, inspired by my article “The Dark Mozart” (waiting for translated chapters!)

BERNARD’S HOURS, The story of a schismatic misanthrope, Leila Samarrai, Part Two, Skin – Walker (excerpt from the novel)

including my youtube classical playlist



‘A smuggler, and yet so knowledgeable of Mozart?’, she giggled.

I took one good look at her again… She took one of me as well, giggling, but confused now. Behind the deep confusion I detected that along her face, like a bugger in the night or a snake dragging her belly across the red-hot rocks, slithered and crept a shadow of disgust.

Am I so vile, so unbearable to everyone?

True, I hold nothing against whores. If I did, it would mean that I maintain a rage against civilization as a whole within me. Ever since culture existed, whores existed. And every single society has its whores. If it did not, it lacked culture. Does the word “cultus” nor remind one of coitus? Who am I to moralize or change anything? Who cares for the virgin Ishtar under the fertile crescent moon of Mesopotamia who goluptiously sucked Marduk’s dick in the hot Arabian nights? And thus it went by in history… an endless vastness of whoring – and the Japanese kind is somewhat dearest to me – I was unaware that I was saying all of this out loud.

And everything else, reduced to the point of being invisible. A fount of artistic fire, a poetic flame, a superspiritual beauty, no!

‘For you, madam, I have a book… A whore through the centuries. It might be of interest to you.’


excerpt from the novel

Boris K. između Scile i Haribde, Leila Samarrai


Uobličavajući u svojoj mašti SF (nedovršeno) delo koje nosi bajkolik naslov Bila jednom jedna republika, vec osmislivši naslov, znala sam da kontradiktuje fantazmagoričnim počecima bajki koje su možda I mogle da se dogode? – pojam Republike, koja sugeriše pojam vlasti (uostalom, koren reči potiče od latinskog res publica,što znači, javna, politička stvar. Doduše, bez želje za politiziranjem, kod nas politika jeste na neki način bajka, ili makar u njoj postoje maštoviti pripovedači istih. Stoga, stekoh utisak o dvojakosti pomalo provocirajuceg naslova.

Borisa K sam napisala vođena idejom da iskoristim određene mogucnosti koje su mi date, možda nekima, omraženom platonovskom inspiracijom (jer u antici, verovalo se da se odnosi isključivo na pesnike), ili ako se opredelim za dramatičniju verziju “umetničkog krika”, u papir vriska! – bila bi to uperena satirična ili uperena pesnica jednog satira u lice turobne svakodnevice. Zašto bas satira? Zar nije bilo logično da se opredelim za horor kao scenografiju ili splet motiva u okviru žanra koji bi se podudarao I savršeno odgovorio, gotovo art-terapijski, kroz Hellraiser električno praznjenje, nakon čega bih dozivela katarzu, kao I čitalac nesto okrenutiji realizmu, da ne kažem pesimista?

Možda je to moj način da preživim apokalipsu koja je odavno počela, a beg u smeh, sprdanje, parodiju, oduvek je bio način da to učinim.

Umetnici, bilo da su vizualisti ili literate, traže sistem kao orijentir – reklo bi se. Tragaju za žanrom, ili pak, on češće njih pronalazi. U misticizam stvaranja nisu prodrli najbrilijantniji umovi, osim da je mistika stvaranja traganje umetnika u čijoj svesti se nepoznanicom iz nepoznatog izvora stvaraju svetovi, postavljaju pitanja I nikad ne dobijaju odgovori. U čemu jeste draž.

Boris K jeste beli kvadrat na beloj pozadini. Boris K. je čista apstrakcija, bespredmetno biće sa milion tumacenja jer kameleonski može biti svako. Jedinošto Boris K nije, to je, mozda nespretno rečeno, negacija. On je afirmativan I nikada ne očajava, jer Boris K je multiverzum. Stoga, ako Boris K očajava, budite uvereni da njegov dvojnik u paralelnoj Republici, kao I u alternativnoj istoriji prve knjige u kojoj figurira kao lik, radi potpuno suprotno, za dobrobit čovečanstva. Dakle, negde tamo, sa druge strane postojeće Republike, možda iza horizonta, nalazi se multiverzum Borisa K gde je sve po smislu suprotno stanju koje vlada u našoj Republici, gde Boris K upada u najnezamislivije situacije koje su bliske suprematizmu po svojoj apsurdnosti, bliske nadrealizmu (često dolazi do skokova Borisa K u nadrealizam, mada se on najčešće, poput Gulivera sreće sa Liliputancima, čija su supstitucija Kanalizanci, u nekoj vrsti podzemlja, dakle, bliži je podrealizmu.

Šalu na stranu, kao sto je suprematizam prolazio kroz faze, tako je I Boris K prolazio kroz ovu zbirku priča kroz odvojene, iako apsurdom obojene, ipak smisaone, zaokružene celine, kad se, na kraju svog putovanja, makar u ovom serijalu, priblizava budizmu I okreće duhovnosti, tačnije, daje recept čitaocu za bitisanje u univerzumu u kojem smo pogođeni tuznim smislom, a čije je on ogledalo, doduše, kao multiverzum, možda je Boris K, sada među nama, možda ste upravo vi Boris K, a ako niste, svakako imate potencijala da budete, jer je Boris K alfa I omega, superheroj, Johnny Bravo, naučnik, staklorezac, lutalica, džentlmen, Čaplin koga juri policajac, a I policajac koga juri Čaplin. Istini za volju, dobro se znamo Boris K I ja, figurativno govoreći, ali mi često izmiče ili čak I sama u stvorenom liku otkrivam nešto novo, možda kakvu podsvesnu ideju, jungovski arhetip, zakasneli proces osvešćivanja I sazrevanja već intuitivno napisanog dela.

Boris K, moler čaplinovskog tipa, bremenit metafizičkim tajnama ni mene kao kreatora ne ostavlja ravnodušnom, iako su mi verovatno date superherojske sposobnosti da istražim suprematskim kvadratom uokvireno ljudsko biže (ukoliko pretpostavljam, gledajući kroz antropološku prizmu, da Boris K. jeste homo sapiens, a ne geometrijska figura koju je moguće upakovati u poštansko pismo I odaslati na najneverovatnije destinacije)

Boris K. je putnik kroz vremeprostor koji prelazi takve razdaljine, da izaziva zavist kod Gulivera.

Iskreno se nadam da će Boris K dotaknuti ljudsku dušu čitaoca koji je odlučio da se suoči sa istinom našeg vremena I nosi pritajenu, osvešćenu gorčinu u srcu.

Jedan veliki reditelj nazvao je Srbiju ukletom zemljom. Ja sam joj izmislila spasilački patent – to je Fenomenopublika- no, da li je ona tako idealna kako se to, iščitavajući prve redove, čini?

Možda pronađemo zajedno odgovor ulaskom u petu dimenziju, kako sugeriše sugestivni glas Roda Serlinga, tvorca antologijske Zone sumraka.

U priči Votka, Boris K definitivno nije kvadrat – makar, na početku priče- on je posmatrač ispražnjenog frižidera, obilat u ljudskosti nađubrene strahom. Ali ne, on nije kukavica, niti je kukavičluk motiv njegovog straha. Čega se Boris K boji? Ovde uvodim hiperbolu. U znaku već pomenute Zone sumraka, za njega je moćna frau beskrajna kao svemir, neiscrpna kao mašta, a njen autoritet I trajanje večnije od beskraja. Tako, u mašti čitaoca, gazdaričin lik, sa grotesknom personom preko lica čiji je deo smešnog kostima kukasti krst, ona narasta do guliverovskih visina što je upravo multiverzično njenom odistinskom smislu I u tome leži groteska. No, upliv iz treće dimenzije se javlja da malo “zamuti stvar”. Obična, pohlepna veštičara, odraz tipičnog srpskog stanodavca koga sam imala prilike, nažalost, da artikulišem kroz realno doživljeno, pokazuje malograđansko zanimanje kroz nebulozna objašnjenja kasirki u prolazu, dok joj se, u alternativnoj realnosti, serlingovsko-zonosumračnoj dimenziji Boris K obaška klanja.

Tako ovaj čovek-kvadrat pomalo oživljava, stegnut primalnim nagonom, suzdržavajući se da ne ispusti krik pretka nam hominida, bojeći se groteskne gazdarice frau Susie išarane kukastim krstovima (primedba: njegov strah je u funkciji karakterizacije groteske moćne frau), (sukob ideologija – komunizam u kome sam, moram da naglasim, provela nekoliko godina, ali sam bila naučena utopiji komunističkog raja, još kao dete, u čemu nisam odskakala od mnogih) Devedesete su svedočile početak raspadanja koji je doveo do današnjih,  gotovo apokaliptičkih događaja)

Boris K naivno (da li?) veruje u ideale za koje se borio, što je opet groteska unutrašnjeg stanja Borisa K. da li mu verovati? Da li je Boris K lažov? Ili je to samo maska spram doživljenog, ali prikrivanog užasa onog koji pokušava da preživi tranziciju dužu od 11 godina, kao gubavac I kao gubitnik. Ovo parče multidimenzionalnog ogledala-tumačenja Borisa K jeste parče stakla koje se zariva u njegovo ljudsko meso. Boris K je zapravo apolitičan. On je obično, ranjivo ljudsko biće koje plovi između Scile I Haribde, ne kao model ratnika, mada u njegovoj naoko mirnoj plovidbi ima odisejske ljudskosti. Boris K pokušava da se prilagodi kako ne bi bio optužen, prozvan, ubijen, proždran.

U to ime, on ispija čašu, iako ne pije (kako priče dalje teku, a nadam se da će čitaoci imati prilike da se susretnu sa avanturama Borisa Vremeplovdžije u prvom delu romana (mala satirična igra inverzijama kojoj nisam mogla da odolim, mada nisu svi razlozi bili satirične prirode, neki od njih su bili u kontekstu vremena I nastajanja dela, te se ne mogaše predvideti- Tako nasta drugi deo, a za njim prvi)

Dakle, kako priče teku pred očima I u nastavku romana u koji je Boris K balzakovski ušetao, Boris K sve više se odaje alkoholu, da bi u Bila jednom jedna republika I deo poprimio lik brilijantnog naučnika I majstora za teleskope, kao I čistača Galaktičkih hala) koji se trezni u samo prekopotrebnim situacijama.

U to ime, on menja oblik. Boris K postaje homunkulus u staklenoj bočici, alhemijski proizvod, distorziran model ljudskosti.

Leila Samarrai


Proèitao sam vašu Samaru i iznenadio se kako je to dobro napisano sa potpunim uvidom u lokaèni kolorit i psihu, a kao prièa potpuno razvijena i obradjena, podsetila me je na Samerset Moma što je svakako kompliment.

“Bila jednom jedna republika” sam pregledao, zadivio se naporu koji ste
uložili da svu tu istorijsku materiju savladate i da je obradite u savremenom, parodijskom i višeznaènom smislu.

Odlièno pišete i bilo bi šteta da to ostane poznato samo uskom krugu vaših
poznanika… Sve ostalo je pitanje sreće, snalažljivosti, upornosti, eventualno provokacije.. I novca ako imate moguænosti da finansirate objavljivanje svojih knjiga, ili pronadjete sponzora…

Srdacno vas pozdravlja
Milivoj Andjelkovic