Quetzalcoatl


I persistently graze words

Day and night

First I seek them

Recognize them even among lizards

Who announce misfortune

And even though they are vainly

You want time and roads

And blue circles above the wellsprings of rapid rivers

 

You children of moonlight

I a lonely stalk

You memorized colours

You poets, which I am yet not

 

I the amorous Pan

Not knowing how to say wasteland on your language

Marked to sing I yearn for East

Where I could burn myself

And turn into a star

Like Quetzalcoatl*

 

(If I could only  sway

for a moment

not even music is necessary)

 

*Quetzalcoatl – a mythical being of Toltec, originally a ruler and high priest, and later on a patron god. By the tale, he burned himself and became a star

 

Advertisements

The truth sang of stone


Into the shade of roses, I desired to hide

But I fell asleep in a book

Open on a poem about a t(ort)u(rer)tor

 

Poets of long ago

Under shadows and soil

Count they on seraphim

On somberness, on window panes

On doors pried open and the secret of life

On branches of cypress that lure with silence

And long, northern morning under harps

 

At the wane of sight

Let quietude rip out the truth

Sang of stone

Gazde, 30 novela “Grdana” (odlomak, Poseta 2)


POSETA 2

 

Budim se, nada mnom se nadvija san, kao što se nad noćnomornom tarabom u mom snu nadvila poslednja ruža I progovorila “Shadowboxes for babies! Još jedna rođendanska! Diivna!” – glas Grdane, pokretljiv u gornjem registru, a u donjem široke legato melodijske linije, prerušene u minezengera Tanhojzera. I dok kleči ispred kapele, pravougaonog hodnika pape Sikstusa Četvrtog, čekajući oprost od pape, povorka hodočasnika predvođena samim đav’lom ide ka tarabi iza koje sam sklonjena, noseći ruže za oltar, a povorka robova i služavki iz Euripidovih drama na leđima nosi odar koji Grdana najedared spazi, preskače tarabu, baca se na odar gde počiva telo poslednje podstanarke koju je ubila, čije je ime Elizabeta i umire. Potom slede prizori umiranja Jevreja u gasnim komorama i Grdanin nacistički smeh iz groba…

– Dobro jutro, dobri svete – među najtanijim sitnicama mistične naravi sveta, iskrsla je kao pomisao smrti, nadvivši se nad mojim uspavanim likom.

“Jesi li čitala bajke? Pomažu u psihoanalitičkoj terapiji”. Zla vila – Jung kaže da je to zapravo majka.. – zastala je Grdana – Lepotice naša uspavana! Baš kao pas moje drugarice koji je morao da bude uspavan kad je ona bila na odmoru.. “ – surovo buđenje iz idile, iz Grdaninog aknama prošaranog lika sevaju oči nalik na gejziri iz kojih šiklja pakost.

“Eto mene” – ciknu i napravi jedan pointe, stoj na nogama. “Videti svet kroz oči balerine.. To je za mene Šekspir!”

Kako načini stoj na nogama, suknja joj se zaroza naniže, ukazaše se muške gaće širokog oboda. Skrenula sam pogled, da joj kojim slučajem nešto ne bi ispalo iz donjeg veša dok je veselo skakutala po našem “manegeu”.

Imala sam utisak da su I njene genitalije pogrešne.  Nalik na leteću vilu, hitrim pokretom se vrati na mesto, spustila je stopala na pod,  tako što je povukla jedno stopalo nazad na dodir drugog.. Peta prednjeg stopala je dodirivala luk stražnjeg stopala.

Zatvori oči na trenutak. “Ah kako prija ova lakoća u kukovima”, a zatim uz jedan jete, odskakuta do trpezarijskog stola, mašući rukama kao da su krila labudice.

“Još uvek čuvam svoje flamenko cipele od šafrana”, uzdahnula je.

Nadala sam se da neće doći do zapateadosa – štiklom.

I još doda: Balet je – univerzum.

Nosila je malu ružičastu haljinu “Nezamenljivu u letnjim mesecima”, njen glas je imao svoj zakon I svoju volju, odvojen od njenog tela I milozvučniji ako bi se Grdana rasrdila još više.

Skinula je tašnu s ramena uz komentar: “Hajde još malo da se ogolim”  Tašna je bila tonirana s haljinicom, bez detalja. Nalik na strogi lik Madlen Olbrajt. Lice joj poprimi drugačiju boju i izraz. Podsećalo je na uvenulo cveće. Stisnula je usta i nabrala čelo, uzdišući kao umorni lakej koga po deseti put teraju da kuva čaj s kojim je sve u redu. Drugog poređenja ne mogu da se setim.. Stroga kao kamena terasa,  napuderisana nečim nalik na cementni malter, a akne probijaju debeloslojni tapet, čineći da joj lice deluje izmučeno, opterećeno, neravna površina estriha pre polaganja kamena, ako ikad bude položen..  Akne su pulsirale sveprožimajućom snagom kao dugo potiskivan bes.

Žurno je izvadila braon rokovnik B5 formata s kopčom.

  • Evo, ja sam sve zapisala ovde, ja vodim urednu evidenciju… Vi ste datumirani, jedan dan, jedna strana, dakle, strana broj tri.. da vidimo..

Ustala san naglo iz kreveta, sanjiva, razgolićena, kao probodena iglama.  Maja ćuti kao ugašena sveća kojoj osmeh titra na licu. Grdani je pritvoreno levo oko. Ja nastojim da se nasmejem da ne bih počela da vičem.

  • Kakva evidencija? – upitah divlje, začinjeno grubošću. Ona se zagleda u mene kao u duboko jezero, mirno, a odsutno, kao da osmišljava haiku.
  • Za kiriju.

Ti zlobna životinjo, pomislila sam, protrljala slepoočnice vrhovima prstiju. Zašto se stena Sizifu uvek izmakne? Uzalud racionalnost doziva. Ilegalna gospođa Grubah od Beograd koja do kraja ne razume ono o čemu govori, ono šta izdaje, koliko naplaćuje, sve dok je učeno i neka joj se oprosti ako kaže nešto glupo.

-Zar ti nisam platila kiriju pre dva dana?, majka postavlja logično pitanje gospođi Grubah tako da je to bizarno – Broj sedam je prost broj. Iskazne formule su iskazne formule. Reductionem ad absurdum. Kad zaključimo da je nešto netačno, nastavljamo da zaključujemo dalje.

Grdana u trenu postade Srdana, prava prasica., luda po vremenu i prilikama. Setih se Euripidovog umovanja o ludacima. NIje pomogao. Niti on, niti Alkibijad u Platona..

-Ne! Nisi, Danice, pa ne lažem ja valjda. Evo, ako lažem, nemoj da mi daješ.

Pitala sam se ko će izuti cipele, ko predložiti da se donese uže, a ko se neće sećati ničega od prethodnog danaz a pet minuta.

“Šta je značenje ovoga?”

Uživati u alogičnom. Sve drugo je divna (Grdanina omiljena reč) izmišljotina. Tako već deset godina, fdarsa malo desno, malo ukoso, uz “Izvin’te ja slučajno svratila”, “Pare na sunce” i “Sad nam je lakše”.

Tad odlazim negde na ivicu sveta, nestvorenog sveta, dok sporedna lica vode scensku igru, ja uživam. Videla sam lestve za nebo. Stvarno su tu. Ne zatvaraj oči, ničemu to ne služi.

Zabavlja me igra Grdanine čudnovate, rasrđene iznenađenosti. Majka je istovremeno otuđena i lucidna.  Pomislih iz nekog razloga da bi Grdana bila odličan plaćeni ubica.  Ta zaprepaštenost.. pa čak i kad bi opalio metak!

-Ja sam ubeđena da san ti platila kiriju. Istina je da sam posle pozajmila dve hiljade dinara.

Malo po malo, doćiče do suštinske prirode svega što postoji.

-Ah, to je plus! I to ko zna kad ćeš da mi vratiš, ali ovih deset hiljada treba da mi daš.

Zanimljivo..

-Ah, to je onaj depozit koji si rekla da možemo da odvajamo, da prikupljamo.. pa da ti dajemo.. povremeno..

-Ne, kirija je u pitanju, a depozit je obaška.

Ćutanje. Erupcija. Nema leka.

-Jesam li ja tebi nešto dala pre dva dana?

Odsad na prekidam dijalog mislima. To bi bilo sitničavo s moje strane.

-Jesi, dala si mi deset hiljada i duguješ mi još dve.

-I otkud onda ovih deset hiljada koje tražiš? Na ime čega?

-Pa to je za.. za sledeću kiriju. Odlučila sam (nisam mogla da spavam noćas) da odem malo na odmor – idem na Uvac. Konačno je i on došao na red. Vredi svakog napora pri usponu.. Ali treba kenjce ostaviti nekom na čuvanje i tako..

-A koje su posledice ako ja ne dam?

-Ne znam. Vi malo malo pa nemate. Možda je bolje da potražite (počela je da frflja) drugfffi stan.

-Ali, samo što smo se uselile, a da tražimo stan? Nemoj onda da to zoveš kirijom, nazovi to depozitom i kraj.

Prekid.

-. uostalom.. novac nije bitan – obraća se meni, neprijatelju njene lične istorije. Možda želi da mi iskoreni bol, budističkom doktrinom, doktoratom iz flamenka, obaška –na zemlji koja nije sasvim svoja gde Grdana nije sasvim svoja niti je prostor koji iznajmljuje sasvim njen. Kako će to? Bol je univerzalan.

– Sviđaš mi se. Hajde svi da se smejemo!  Kao kučići u prodavnici kad namirišu poveći svinjski file! Da se ovaj razgovor NE – PRIJATAN –  podvrisnu ona – završi smehom.

Zabaci glavu ne bi li se nasmejala da se sve zaori i – zagrokta.

 

Resistance


dark, deep and challenging spaces,
cut in white, sharp flat
does not only show random associations to the dark
circles of Dante’s hell.

It is a hell of beings and languages,
a devastated devastation
death bypassing speech,
the newly born meaning that stops

the challenge of the resistance and challenge
a helpless page filled with dead bodies.
but I am not a corpse that never dies.

Gilda, The Serial Kitchen Killer


I’m Gilda!
I get up!
I glitter!
I cook.
Lunch lounges under laughing chandeliers.
They smile back and the knife blades beam in luminescent light.
They illuminate my garish gilded plates.
Light light everywhere!
Plates talk as they hop and bounce
Feed us!
Eat us!
Kill us!
Polish, polish me, my Nazi!
Dinner time!
Play the macabre music!
GOLD GOLD EVERYWHERE.
But among the plates, shiny, gold and pink, one cracks.
The gold was gutted by my knife!
It was the unsharpened one that spoke to me…
Feed us!
Eat us!
Kill us!
Suddenly the fridge is jumping for joy.
And then there’s the vampiric meat I cut up last summer.
Dance! Hop Hop! Dance!
It’s the one I cut up last summer
She looks at me vindictively, and shouts:
YOU KILLED MY MOTHER!
My knife quivers above the sparkling sink water
Come out deep fish
Octopus, crabs, snails!
The chicken wants his gizzard back
COME OWWWWWWT!
(finger points down in swirling dirty dishwater)
Serial killer of meat and crab
Blond-haired metonymy of death
The lights die. All is dark.
I scream at the mutiny.
One by one they attack.
With a meat cleaver
(Clean us, clean us, you dirty bird! Sing!)
Dead zombie guests assault me, shuffling forth.
Vindictively, fork stabs the pork
Once more into the battle of the Green Fork!
“I can’t stand the pain! ”
“Wait for MEEEEEE! ”
RED RED EVERYWHERE. DRIPPING.
Tomorrow the police will find me in a glass jar.
I’ll just be two golden eyes and a rotten iris…
Swimming around contained and happy.
My kitchen will finally be clean!

eurydice awakening


Eurydice awakened
promulgate and live
in a haunted room as in a haunted coast

in the night underground far away
he limps
the evil God of Earth and Earths
a quarantine-Hell-Constipation-Matrix

Dead will declare you pious
deceased submissive
taken to the toilet quiet room
or monastery

Omega, Eyes
silent for all
aozy with an orgasm of deadly glow!

alive after inertia, deaf
mute
for all
Eye
keep watching front gate deaths
under the royal nail
terrors change their place

The hammer laughs
and him with that bonny laugh.

She peed herself.
bloom sounding of
saliva on the lips
the air is wet
fell.
a wet node in a deaf room

It’s all lyre