Ophelia’s knitting patterns

Featured

OPHELIA:

How nice it is to dip your head

in a warm river and squint like crazy.

Madness, madness and vulnerability

But keep an eye out for Black as he flies over us!

Murder: disguise at this insane ball, in the triumph of blood,

in the arsonist’s hymn,

where madness is celebrated crimson,

and all that remains is vigilance, delusion, fear, and the gallows.

The curtain moves, the closets twinkle,

and things in the corner move;

the crackling of a candle in a bronze candlestick over the bed.

Moldy threads are woven into the thread.

Ophelia gives flowers to everyone’s benefit.

Oh, the gray sorrows with the tub floating

like a ghost lining of an old torn coat,

and weeping autumn waters,

dying willows and needles,

and I choke desperately dumb.

Millennium of bloody summers sinking into the abyss of blood,

and Ophelia, master knitter

Oh, disheveled hair, my name is Reverend.

the bloody nails of the outstretched hand of manure.

Everything in the child is woven into phosphor coils,

including colors that move,

masks, green, and sulfur yellow.

and name three colors

forgive me for my woven wreaths.

You are the Caryatids of Suffering;

forgive my passive lament.

The organ is now blaring in the church,

and what exactly is a body?

What are vigils, pictures, today in everything,

when the mind goes out and chirps like a wick

and the women sing… go to the monastery!

and the bell on the fire rings and falls

like a hammer on the brain.

Heaven, you’re such a goddamn swamp,

blushing like a bloody ribbon meander.

Light Bulbs


Light Bulbs
Dedicated to my Krnjača landlord

Beam sunnier,
Beam sunnier,
Beam sunnier!
And by the deadline,
beam out, bulbs,
as you stretch
across the minefields.

It’s daylight,
the men with no name
like spectres
are walking past
clean window panes,
back in the day,
they had quite a sight
of the blazing bronco
dashing in a ball
of fear’s vibration.

On the terrace,
in the blue of heights,
on wuthering heights,
a dead man sits
more full of breath
than ever,
& laughs
& laughs
& laughs–
with pain from Heathcliff,
dark as the medusa weed.
He dragged
the pain with him
from that village,
& dropped it
on our house
like a ton of bricks,
a ton of puked out
pain from Heathcliff
stakingly.

The heap
of expenses
counting
rent,
electricity bill
& toilet paper’s
price.
The couscous jerk
demands
my six months rent,
to trigger in him
the sense of his breath
again
& the vibration.

The Commander Starfleet
& in his wake,
a parade
of slobbering geeks
with one hand
on their crotches,
& the other hand
on their wallets.

Murderbreath
for this city
in a corset
tragically
tightened bulbs.
A terminal phase
of pulmonary flow,
the breath of a rot,
a collapsing alcoholic lung
and he says:
I will sleep
with their mothers,
from the shores of death,
with a thousand eyes.
His dung gut
is falling apart
& painfully
like collapsing caves.

Will I blow them out
to smithereens?
Deaf and dumb children
with neuroses and psychoses
and their diabetic mothers.
When I gave them a room
with flared handles,
with the moans of rats
in the washing machine
and the hibernating
deep cooking vessel,
I called the furnace,
its heat so good
on my skin.

By donating them
my waste
it may be
my last one,
and it must
bear fruit.
The thought
of not making it
fills in me fear.
A worm feeds
on their blood
and flesh of the dead.
Shall my hands
be fists
to pummel
their skins?

And they have their eyes
on anyone
who is coughing blood,
and they’re already whispering
if anyone is panting
like a poacher’s cur
climbing
the wuthering heights
up and down
the landscapes full of bugs.

My forefinger
will press the switch
to turn off
the electricity’s light!
Ha- ha- ha!
Bulbs
may you die
until my death.
Here I command
on my warm heritage
communicating
with some dead ancestor,
the army branch
of the tenant stork
tremble.

Door handles,
fall in spasms.
Let the rat squeal
and computers burn
to the ground.
Let the universe
burn
bulbs
and the whole machine.

In one room,
two people
are snoring
without oven
and stove
and a hundred euros.
The pot filled
with casserole
to its lid!
In short,
a space
once had
an ashtrayed man
dungfaced a moonshine
down his black gut’s rot.
Yes, a man –precisely.

Edited by: Obinna Eruchie, a poet who is very passionate about words for their meanings and sounds.
https://m.poemhunter.com/obinna-kenechukwu-eruchie/
http://www.allpoetry.com/Obinnex

The solemnly deep toned infection!


This poem displays a great amount of high – quality madness.
You are reading it at your own peril*
*Author’s note

The solemnly

deep toned infection!
(Trumpet! Lock! Lock!

As you are brazen to buzz:

too-too-too-too-tooooooom).

All the howls adrift adeck,

half the roars below,
(violin (sobs) in its zing

and here’s the prison sighing,
while years have rolled

in their passing).

Locked within

thunder pounding

upon mountains.
Locked within

sad burbling rivers.
Locked within

ho ho!

Within the murmur

in the shell,
never mind

the lamb baaing

all alone.

(Unison: “Blossom on

your barriers and bars,

creature
blossom!”
Locked within

haha haha!

She (snoring in her sleep…)

wears a goatskin piece of rag.

Shoot, shoot, shoot for beggar
was nothing much before the rag.
Curse, curse…
Lock, lock, lock,

choke her mad!
If key is what key seems,   

Quick and chuck her…

(Delaying not,

crawling not,

but…..
What time is it?)

Be a festival of massacres
Of infected parts
Down… go go go!
Grab many silences

Caught an eye,

where you’re pointing,
where you’re sweating
…..trembling.
Rapped out an oath Brain,
and the scour of the stormy tide
is declared.

Crush her by intent

and crucify her

by stakes of crackling fire,
on the river of blood

by a tangled wood.

Put in a nutshell,

the nerve of the true nobility.

Storytellers do
lie down, lie down,
lay bare.

Not all the circles

that encircles us….
Travelling uplifting

by a route obscure
…. will hunt us.

Not all sighs infection

till this

all this
to a trumpet’s veiled blare.
Out! It plots!
Not all our fame

by black angelic company’s

tenanted will…

Din din!
Lonely death

at last,
whom the caged universe

crowned.

The ring is set,
front straightforward

collapsed so best…After a stimulus of a sick man’s command,
walk at a snail’s pace
weighed down by serpents. 

***
Edited by: Obinna Eruchie, a poet who is very passionate about words for their meanings and sounds
http://www.allpoetry.com/Obinnex

Marijanina k(o)runa, radni naslov


UVOD

Govori se da su, posle bombardovanja Talbišeha u Siriji ispod ruševina izvučen video sa uznemirujućim snimkom koji je prikazivao 12 civila, ispostavilo se, begunaca od režima uspostavljenog u februaru anno domini…
I pored toga što behu obliveni krvlju i prašinom, snimak je bio jasan, a ton je bio dobar i moglo se čuti i videti sledeće:
Osedeli bradati Arapin, bivši pravnik, ispostavilo se, odrastao na talasastim poljima Rake, uz uzvik: Sirija, rat i hrabrost, okrvavljene glave i rasečenog obraza, kezi se u kadru, započinje pricu od koje prosečni čitalac ne treba da očekuje mnogo.
Naoko činilo se da je to dobronameran, mnogobožački svet, patnički i ozbiljnog izraza lica kao kad se završi kakva važna teološka rasprava. Sedeli su privijeni jedni uz druge, bosonogi, evropocentrični, te beše jasno da među njima ima i Britanaca i Srba i Crnaca i Francuza, ali ništa toliko nije teralo suze u oči, čak više od očuvane hrišćanske crkve iza leđa od muke osedelog Sirijca, do potresnog prizora devojčice sklupčane među ruševinama, stisnutih usta, zurila u – prazno.

  • Ja sam Hamam, Bašarov fotograf (ima li glupljeg zanimanja?) i profesionalni proučavalac lica. Živim na ivici. U stalnom strahu. Ovo kraj mene… to su moji opozicionari. – kez od uveta do uveta isijava ponosom. – Sve sam ih pronašao u Srbiji. Neki su turisti, a neki tamo i žive. Kad su čuli odakle sam, svi su krenuli za mnom. Vatre su gorele, a oni su, ipak, bili srećni. Neobičan živalj. Jedan od njih se već nagutao dima u požaru koji je izbio u španskoj firmi. Španac, čini se. Ili Peruanac, meni je sve to isto. Ili Srbin. Ili Crnogorac, meni je i to sve isto. Najpre strujni udar, potom eksplozija. Isto. – Arapin se na tren zamisli, a onda nastavi da pripoveda -Tada je bomba pala na severozapadni deo grada, baš u trenu kad smo nas jedanaestorica i jedna Srpkinja, a ime joj je Marijana, onako po francuski, večerali u Sirijskoj opservatoriji za ljudska prava. Bila nam je to poslednja večera- Hamam zaplaka. Potom se nasmeja.
  • Ali – Imamo sreće. Sreća u nesreći, dakle! Mnogi su danima pod ruševinama. Gledamo s bezbednosne udaljenosti spasioce kako podižu delove zgrada. Ovo je mala Aiša. – Hamam uperi kameru u devojčicu. – Osmeh, Alaha ti!
    Devojčica sporo kimnu glavom.
    Hamam vraća kameru ka sebi i mrmlja sebi u bradu:
  • Njena sestra je mrtva jer se na nju srušio napukao deo zgrade.
    I majka. I otac. Na sve se srušio petospratni stambeni kompleks. Neki bi rekli da nismo posteđeni. Da je nama još gore. Da će nas pratiti krivica preživelih.
  • A onda se dosetismo da svakog dana svako od nas ne bi li smo ubili vreme uz limenku koka kole koju je ispustio američki vojnik i o koju smo se grabili kao psi i da ne bismo poubijali jedni druge.. svako od nas ispriča dve priče iz svog života, na slobodnu temu. Ne mora to biti bogzna kakva priča. Samo da drži pažnju dok glad topi poslednje naslage sala. Ideju nam je dao Italijan, vlasnik fabrike u Srbiji, omražen jer je radnike oterao na kolektivni godišnji odmor usled prvog talasa pandemije.
    Đankarlo Buonaroti umorno podiže ruku kao da želi da mahne u kameru.
  • Iskoristio je pauzu dejstva virusa tokom izbora da pređe granicu zajedno s ostalima. Ovim, kaže, okajava teške grehe. Zauzvrat će pripovedati o nestašnim ljubavima. Do njega je Žan Fransoa s zanimljivom pričom o kokardi. A ovo je Bretonac Patrik, s beretkom… nekakav žigolo, reklo bi se. Stalno pominje ružu Tjudora.
    I tako se okupismo, sva naša jeziva lica od kojih bi pobegao džihadista i ne možete da zamislite olakšanje koju nam je donela jedna jedina priča.
    I ne bi se trebalo zadržavati na njegovoj prici, ne duže nego korona na čvrstim površinama ili joj dati onoliko pažnje koliko se daje izgubljenim slučajevima, da ne progovori Arapin o iskustvima, najpre svojim, previše licnim i predubokim, a da se na njih ne bi obratila gledaočeva paznja.
    I da mu priče nisu bile iznimno interesantne.
    Ali,- Ubedljivu pobedu odnela je niko drugi no Srpkinja, Marijana, sa 80 novela. Zbog nje niko nije ni dosao do reci. Finansijski potpuno iscrpljena – iz Srbije ju je, kaze, isterala previsoka zakupnina. – Nisam je bas razumeo. – podcrta Hamam – Zar nije divna zemlja u kojoj se stanovi izdaju na rec i bez ugovora? No, ona je tvrdila da nije tako.
    I zavrsi Arapin recima: “Stoga smo ostali u zabludi da ce se sve dobro zavrsiti kad smo se toga dosetili i sve dobro osmislili ko ce kojim redom da pripoveda. Italijan o nestasnim ljubavima, Francuz o poreklu kokarde, ovaj Englez Bretonac s beretkom o soljici caja koja je presla u katolicanstvo i tako redom”
    Ali, Srpkinja nas je pretekla u mastovitim zamislima te smo je se siti naslusali, a sad cete i Vi.
    Kako to Namam izrece, tako pade jos jedna bomba na Talbiseh i raznese kadar i sve Arapina u njemu i jos dvanaestoricu pozadi i malu Aisu s njima, a pouzdano se zna da je Hamama u glavu pogodio geler. – spasilac, novinar BBC – a je pronasao jednu jedinu prezivelu – kameru na zgaristu grada koga su iznova zatresle nove eksplozije koju je drzala Srpkinja prkosnog izraza lica i okrvavljenog, besnog oka dok je strastveno skrgutala zubima: – Ne moze. Ne dam. Ja nisam zavrsila svoju pricu. – gladeci video snimak sprzenim prstima.
    Spasilac je kidnuo s mesta zlocina.

1

Neki moler koji je imao moć da osim što provlači ruku kroz stiroporska vrata i spopada stanare kraj kojih je živeo ume da ozida svaku površinu koja je do juče bila hrapava, i razume se u sve nijanse boja, a beše iz Dimitrovgrada, hvalio se da je tokom pandemije ozidao srpsko bugarsku granicu, tačnije terminal, podigao torbu u koju je natrpao ženske čarape i reče gosparu firme u kojoj je radio da je to alat, i trajno se vratio u Srbiju kad je čuo od stanodavca da konačno pristiže nova stanarka.

  • Imaš sad majku i kćerku – reče mu gazda – i to ti je sad dvesta evra rente, a ne sto osamdeset, ako ti odgovara. – gazda je bio debeo i mrzeo je svoje stanare te je s njima komunicirao preko sms – a a nikako lično, osim ako je trebalo da se nešto dojavi, za šta je postojao cenovnik. Nešto slično portiru iz Euripidovih drama.
    Obradova se moler koji je zatrpavao svaku rupu na prelazu na koju bi naišao kako se ne bi prelazila granica i dojadi mu taj posao silno, a njegov iskren poziv mu je silno nedostajao, kao i prethodna mentalno nestabilna stanarka koju je srbijanski polis osuđivao jer je u njemu izazivala moralnu nelagodu, a moler se kleo polisu da njemu (a ona beše prostitutka, ako je verovati moleru) usluge nije naplaćivala jer joj je em plaćao kiriju em redovno krečio zid em su joj klijenti bile lezbejke, a mušterije uglavnom robovi, te joj je moler bio i ostao jedini svodnik, a potom i cimer.
    Kako ču radosne vesti, oseti da mu je torba postala preteška i baci je u rupu. I zatrpa.
    Moleru torba često beše preteška jer je moler imao fiksaciju na nežive objekte. Neumorno je davao otkaze u firmama u kojima zapravo i nije radio, zarad svog istinskog poziva…. voleo je da se pred živim objektima prikazuje go ili u gaćama, istovremeno odvrčuči glavu kako od teme, tako od svoje golotinje, tako i od žrtve dok bi go golcijat negirao pred zaprepaščenom žrtvom da ga ista uopšte i zanima.
  • Ja sam jednostavan. Prirodno iskren. Ja sam čovek za koga su reklame napisane. Ima li koga? – žrtva bi vrištala, a moler bi za njom jurio okolo mlatarajući rukama imitirajući žrtvin vrisak dok se drao:
  • Ima li koga, ima li koga! I potom bi pozvao policiju nezainteresovano pokazavši ličnu kartu, dočekavši policiju svež i okupan i odeven za sibirsku zimu. Zbog toga je stalno moralo da bude tople vode u bojleru jer moler nije trpeo hladnoću. Zato je uvek preko svoje golotinje, čak i po ciči zimi prebacivao frotir.
    Žrtva bi bila privedena zbog buke, ometanja, prostitucije, ometanja zidara u radu. Jer takav beše zakon srbijanski, u doba korone i velikog vožda.
    Gazda bi mu posvedočio, uz neznatno povećanje režija, razume se.
    “Park je tako passe.. Ali, dečja igrališta su strava” – raspakivao bi spakovano i govorio da se već privikao na nemoral stanovništva jer je voleo samo decu, a da se više i ne trudi da označi taj trenutak kad je shvatio da mu jedino toaleti i deca preostaju i da ih voli na isti prirodan način na koji voli svoje dete koje nije imao, a koje je isto tako uredno prijavio.
  • Ne želim ništa da znam o okolnome svetu, a ni oni o meni, to je istina – a slike moje porodice i etno kuća koje posedujem na Staroj planini neka govore o meni.
    Kako ču da pristižu nove stanarke, vrati se moler u Srbiju, ponovo se zaposli da bi dao otkaz nekoliko dana kasnije jer je bio potrebniji gazdi firme nego gazda firme njemu.
    “I podigao sam kredit. Dva miliona”
    Makar je tako tumačio stanodavcu, iako je znao moler da bi ga zidanje ometalo u poslu, a opet se ne zna ko mu je taj kredit odobrio.
    Tako je moler konačno imao dovoljno vremena a i olakšica kad bi s hrpom novaca upadao u ženske toalete ne bi li im se (i toaletima i ženama koje bi se tamo zadesile) prikazao u veličini i slavi.
    A valjalo je i stanarke propisno dočekati.

; i gle, otvoriše Mu se nebesa, i vide Duha Božjeg gde silazi ..
Matej 3

i dođoše k vratima gvozdenim koja vođahu u grad, ona im se sama otvoriše; …
Dela Apostolska 12

Marijana se s majkom uselila u zemunicu početkom avgusta meseca. Bila je to izborana, smežurana kućica, rahitična, ali ne i ruinirana. Unutra je bilo namešteno i toplo. Moderni laptop, ukrasni dodatak za podizanje cene stanu i davanje značaja pogurenoj, maloj i sedoj starici od doma. Marijana i nije imala izbora do da se u zemunicu useli jer nije imala gde da prespava i jedina alternativa bila joj je park – oaza prepuna ožiljaka, ta beogradska kineska česma, a srpska fontana okružena zelenilom nudila neudobne klupe za počinak ispred hrama Svetog Save. Pišala je u grmlje. Plazila se statui vožda.
Armagedonska korona se, barem kažu mediji, širi poput šumskog požara. Maske su obavezne. Maske su spale – Crveni krst je zatvoren, a Prihvatilište ne prima nove izgubljene slučajeve.
Uskoro će zavladati masovno beskućništvo. Štampane novine su ukinute. Zavladale su maske. Stanodavci traže depozit. Udvostručuju rente. Uz pojavu dva sunca, Trampa, apokalipsu i nuklearne eksplozije, reklo bi se da je to najgore što može da zadesi senzitivnog podstanara, Marijanu, čija tišina u mislima stvara zvuk i sliku živopisnih boja, kojoj otvorenost ovolikih razmera smeta, a apsolutno privatnog prostora više nema – najezda skakavca obličja molera sa špahtlom i skinutim gaćama poslednja je kap u poslednjoj knjizi Zaveta pogubljenih živaca.
Pošast u kontekstu nove infekcije koja se širi okolo molerovih nakrivo nasađenih usta koje je nacrtalo šupljoglavo, netalentovano i moralno nerazvijeno dete. Molerova usta su okružena crvenilom, a gljivice su istačkale i bradu, ta kandida, taj virus i parazit koji gosti stanovnike crevnog trakta na lkarikaturalno fantastičnom licu koje je predgovor za molera, njegova izistinska lična karta opskrbljena pozamašnom količinom infekcije, moler koji poznaje svaki stanični kiosk i svaku sapatnicu istrgnutu iz infekcijom zaražene normale života kao svežanj istrgnutog papira.
Ponekad su poređenja koja Marijana pravi u glavi pravo mučenje, ali bi joj bile potrebne još dve hrpe.. da dočara molera, sa sve zlobno duhovitim komentarima, stvorenje krajnje jadno u svojoj manijakalnosti, da ga optoći i saseže pred njegov gest izlaska (gol!) na pozornicu kroz stiropor vrata – kad oseti moć dolaska one što će mu biti buduća žrtva, kad namiriše krv, kad od nje načini autsajdera i rezigniranog gledaoca vlastitog života, a sve će to biti, tako moler zamislio, pre svega neka slučajnost, igra života, pravila igre i nekakva nužnost kojoj se Marijana mora pokoravati.
Pre nego što otvori stiropor vrata, moram da naglasim da moler zamišlja da je večno mlad.
Pre nego što nastavim, reci mi, čitaoče, šta treba ja da uradim?
Ne mogu ti to reći, Mari.
Čelo s kosom mu pada na dole, isečeno borama svrhe, a niz svaku se cedi kap znoja. Stub nosa pada. Dočekuju ga usta iz kojih izviruje nešto mračno i tečno kao voda iz usta gargojla. Oči deluju kao da su pridodate nešto kasnije.
Ipak, molerova usta nisu razjapljena. Ona su stisnuta da uspostavi ton koji bi on u svojoj imaginaciji nazvao “ljupkim”. Uz ljupki ton, ide sleganje ramencima koja nesvesno odiže ka klempavim ušima iza kojih strši seda kosica uokvirujući nesretno sklepano lice iskrastano gnojanicama. Moler je ružičast, a ruke žute i vampirske, te šake koje mile kroz stiropor vrata, ruke koje pohlepno pipaju zid tražeći prekidač za bojler, usred noći, u mraku, u strahu, ili je objašnjenje jednostavnije – spisateljica glumi nesretnu podstanarku koja deli stan sa seksualno aktivnim manijakom, a u stanu sluša sablasno kašljucanje manijaka koji bludniči noću ispod frotira s druge strane striropora i koji joj se već dvaput prikazao u goloj sili, snazi i moći.
Uskoro će nas sve poslagati u zajedničke grobnice i poškropiti krečom, k’o svetom vodicom. Baš kao zidove nepravilno omalterisane zemunice…. u ovakvom času, u ovakvom istorijskom kontekstu – ona neće upasti u zamku pandemijskog podžanra. Već samo ovo: Od bubonske kuge ne bi ovakvog molera i kašlja koji s gađenjem sluša prestravljena zbog bolesti majke koja je slučaj manijačenja prijavila debelom gazdi.
Ništa se nije promenilo. I sam gazda je uz paket uslugu rent – a – stan uključio paket porno filmova za redovnog stanara platišu.
Ćutke su se svi u dvorištu dogovorili da ne pričaju o tome. Pogotovo jer je moler podigao kredit, pa deli novac okolo gazdi koji je rešio da počne da viđa stanare ne bi li skinuo koji kilogram, dok moleru uši strše, a usta mu sve manja i sve krivlja. Žute obrve ulaze u gnojem omekšano meso čela. A pred očima joj igra molerov paćenički pogled pun nade.
Ne skida krečom prekriveno radničko odelo, dok su mu cipele ulaštene, a lična karta spremna. Rutava prsa otkrila je razdrljena košuljica.Molerov ponos. Nekoliko puta se lupio u grudi kao king kong.
“To što sam sed, to je genetika. Vidi grudi. I dlake. Vidi stomak. Ti si samo jedanaest godina mlađa od mene – zapilji se moler u Mari manijački – i ponovi kao što je to obično činio i ranije, ali i kasnije, sve do kraja ove pripovesti:
“To je genetika” – opet se upilji u nju pogledom ushićenog frotiriste – pa još jednom: “To je genetika.”
Nagonski je pomislila na knjigu Viktora Frankla: “Zašto se niste ubili”.
“To je genetika!!!!! I doda: ” Ja sam se u tebe zaljubio i vodim te pred matičara” – bulaznila je frotir verzija čiča Stanojla iz filma Slobodana Šijana.
A Mari i njena majka su se tek uselile. Ko će biti izbačen? Ko će dobiti džek, a ko pot?

2
Usled pandemije, vojska je odlučila da grad u kojem su se pričale priče izoluje, a s njim i izbeglički šator gde su se pripovedači krili.
“Ovde ćemo umreti gospodo, ali za sad nam je utočište” – rekao je Hamam.
“Osluškujte i luvajte se automobila sa zatamnjenim staklima”, uverljivo doda tamnoputi visoki Maurin na čijem kromanjonskom liku beše ispisano mnogo krvavih pripovesti.
“Predlažem da se upoznamo i da svako o sebi kaže tek rečenicu dve. Ne previše, već onoliko koliko je dovoljno da nam vreme prođe, dok spasavamo svoje živote. Ovde smo bezbedni. Ako izađemo napolje, ubiće nas ili snajperisti ili pandemija. Inače sam iz Dare, gde sam bio hapšen i mučen zbog ispisivanja antivladinih grafita. Prebegao sam u Srbiju iz Alepa gde sam studirao kompjutersko programiranje. Ali, u Srbiji nisam pustio čvrst koren. No, gde ste svi vi to krenuli? Šta ste mislili da će ispasti s vama? Zar – svi ste s oduševljenjem pošli za mnom, a ja vas prošvercovao kroz anti – lebanonske planine k’o Mozes Izraelićane”.
Hamam izvadi svežanj pisama. Na svakom beše napisano ime pripovedača u šatoru.

“Ko je Fazlul Hak? Neka istupi”

Na to ustade visoka prilika u pandžabiju, kaputu i sandalama koja pocepa bangladešku ličnu kartu. “Ime mi je Fazlul Hak. Pobegao sam u Srbiju zbog lošeg života. Bilo mi je dosta niskih delti, ciklona i tajfuna. Nekako sam sve to istrpeo. Ali, kad nagrnuše Rohinje iz susednog Mjanmara ciljani napadima budista, vreme je bilo da se kaže – Ja Fazlul, a ime mi je Fazlul Hak i – da, pesnik sam, kontroverzan sociolog i pantomimičar, sve u svemu istinski umetnik. – mešovitog nasleđa i nesklon migriranju u inostranstvo, stavljam tačku. Sa pet godina recitovao sam Rabindra pesme na Akademiji Šilkapala. Zar meni nekakva zaprežna vozila teheranska i indijska da preče put? Ja Fazlul zaslužujem više od uskih ulica i svakodnevnih požara, nezaposlenosti i manjka vode….
A dvadeset godina kasnije moji rođaci me prevariše i dojaviše da u Srbiji koja se značajno rehabilitovala posle humanitarne krize 99 traže pantomimičare za imitaciju aktuelnih političara na vlasti. Da pozorište, čak usled kovida cveta, da im repertoar blista. Kako u Srbiji, tako u Bosni.
Zapravo sam se kao Ilegalni migrant najpre uputio u Bosnu, ali sam se nekako našao u Srbiji za koju sam pomislio da je Bosna. Ali,rođaci su me prevarili. Lokalci su mi se rugali. Krali su mi kartonske kutije u parku, zvali me Bangla, a ismejali su me kad sam se prijavio za stalan posao nastavnika mime arta u osnovnoj školi. Kakve rohindže, kakvi tajfuni. Nije meni mesto u Srbiji, već u Svetoj zemlji. I tako, eto mene ovde, u Siriji, na proputovanju kroz Bliski Istok kako bih samostalno usavršavao svoju umetnost”.

“Fazlul, tvoja priča nam svima pruža toliko hvalovredne utehe da mi suze naviru od ganuća pred momentom ljudske genijalnosti. Grehom fortune i tebi i našoj Marijani dogodiše se svakojaka zla koje ni lučonoša ne bi smislio. Vaše postojanje u Srbiji, a sad usled pandemije na svakom delu zemaljske kugle isprepletano je viticama teškoća. Sreća u nesreći – naš šator mu u odnosu na izbegličke kampove za Bangladežane i Sirijce u Nemačkoj i Grčkoj dođe kao Tadž Mahal. Samo da nam koka kola potraje. ” bila je to oniža verzija mlađahnog Sandokana, u crnoj kurta pidžami s jaknom i kosom svezanom u mali niski rep – “Ime mi je Dipankar. Imam crni pojas u shotokan karateu. Avanturista sam i Indija mi je mala. San mi je da živim u teglenici na reci… recimo na Rajni”
“Ti bi u Nemačku, dakle?”,zamisli se Fazlul. “Otkud onda u Srbiji?”
“Nemačka nije raj, Dipankar. Ni sami Nemci nemaju kuće. Otkud ideja da možeš da naučiš tako komplikovan jezik. Znaš li koliko je meni trebalo da naučim nemački jezik?, zahuktao se Hamam koga je Nemačka iritirala koliko i zanimala – kakva teglenica na reci? Gde je tu učenje jedrenja od iskusnog mornara?

“Šlep. To je život. Ne treba meni kuća. Niti posao. Moja nesreća je što sam mlađi brat trećeg najbogatijeg čoveka Indije. Stalno me zovu: Dipankar, dođi, pusti Himalaje, pusti potragu za Staklenim gradom, pusti džip na putu ka prašumama Amazonije, pusti Srbiju i vrati se u svoju tajkunsku kuću. A kuća – piruetska! Arhitekt pustio mašti na volju, sva je u valovitoj cigli, a dinamični elementi kuće svi rasplesani i bogati. Što se mene tiče, uočio sam samo drvene daske u dnevnom boravku kako bih od njih načinio derengiju, praistorijski šlep da u njemu spavam. Da. Drvene daske mi se čine zanimljivima i zbog njih bi se možda vratio, da ih nekako ponesem”

umesto da srkne kolu, Dipankar steže limenku kao da bi je zdrobio i otpi poveći gutljaj, na šta se na njega baci crni Maurin i opali mu šamar.
“Sram te bilo ti, bedniče. Ti, prokletniče. Prljavi zlikovče. Ne biste imali Tadž Mahal da mi Mavri nismo stalnim migracijama po Indijskom okeanu vašoj kulturi ostavili traga. Otvorili smo vam vrata ka modernom svetu dijaspore. Ne britanska imperija, ne talijani, nego mi – Mavri. Ne biste imali Šekspira da vam nije Mavra bilo. I to ne beše bilo ko nego general. Ne biste imali Mavrov poslednji uzdah, ni Ruždijeve stihove, ne biste imali ništa, niti Al Andaluz. Ništa! Čujete li, Evropljani i bedni Hindusu? Tako se i moj rođak iz Srbije, a ime mu Staniša, kod kog sam odseo oženio belkinjom k’o Otelo. A ona lepa. Kao Dezdemona. A on – Stane, izmešao se tamo i više nije Mavar, nego Mandov. Sram i njega bilo.”
“Šta bulazni ovaj hiperseksualni lascivni Mavar?”, razgoropadi se Đan Karlo, dok je Mavar gladio minđušu u uhu. – Ja sam Korzikanac, krsta mi svetog Đorđa sa četiri odrubljene mavarske glave. Tu su i Alkandre. I Linkebek. S pet Mavara. I pet glava! Kako ti je ime, nesretniče?”
“Mavrikije. Ova tkanina od koje je sačinjeno moje odelo je platno kuba koje je inspirisalo umetnost Matisa i Pikasa. Ima kraljevsku licencu – izradio ga je kralj ratničkog plemena Bakuba u nekadašnjem Zairu
Uistinu, Mavrikije je nosio neobičnu haljinu složenog geometrijskog dizajna.
“Svila, lan, pamuk, filc, koža i krzno. Sve je to naše. Došao sam u Srbiju da trgujem. Da budem strani investitor jer Srbi slave naše pravoslavne svetitelje Viktora i Mavrikija, baš kao i na Baltiku… Ali, opljačkaše me cigani na buvljaku Crveno barjače i gastarbajteri i prevariše me uvalivši mi robu sumnjivog kvaliteta. Ispališe ovcu, tako kažu. A ti Romi, to su Hindusi, mada me rođak Staniša uverava u suprotno. Opasan je on bio naročito kad dođe do obračuna noževima. Policiju Borče Srpske u malom prstu drži. Ide s njima, a u ruci nosi staklene opletene balone, a u balonima rakija za cajkane. O njemu dopre glas do ostrva Fidži gde se borimo s Hindusima. Zovu ga Staniša Neustrašivi. A što voli da omanda, pa to ti je”
“Utišajte ga! – vrisnu Marijana – ima nešto što još nisam rekla. I ne bih je mogla ispripovedati da nije bilo ovog sramnog uvoda Mavrikijevog o svom rođaku koji hara Borčom Srpskom. Stalno mi ta priča visi nad glavom kao kratki mač Đenarda Neustrašivog Portugalskog koji drži u desnoj ruci, a odrubljenu glavu Maora u levoj ruci.
Kad ću je ispričati? – Marijana je kršila ruke – Kako ću to učiniti, pripovedanju nevešta. A sve se desilo naoko brzo, a opet tako sporo.. u močvarnom predelu Krnjače, zavijen maglom, dok sam bežala od sumanute babe gazdarice iz Klenka gde mi se dogodilo nešto.. nešto o čemu sam verovala da neću nikad progovoriti, no jedno se zlo u drugo uliva, to vam je kao dokumentacija logora Aušvic, moj život, kad mi majka beše u karantinu, bolesna, a meni javiše da umire, ne beše jedne ljudske reči, niti gesta odobrenja, a biti sama, to je značilo smrt, život bez majke i…”
“Slomiće se. Vidite. Duh joj je slomljen. Ta od bombi više neće zazirati”
“Dajte joj stolicu da sedne”
“Stolice nema”
“Ja sad više ne razumem o čemu ona priča”
“Jel to neki efekat zaprepašćenja, uvod.. u storiju koja sledi. A nije ni završila prethodnu. I kad ćemo mi drugi doći na red?”
“Ne tako skoro. Pripovest mojih jada knjiga je teška 75 kilograma”
“Onda započni. Dovrši priču o grozomornoj zveri, Marijana, heroino svojih bajki.
“Zar ja da tumaram močvarama, sliko sotonina!”
Marijanu je uzdrmalo obično ludilo u neobičnoj situaciji.
“Da nije obolela od… onog virusa”
“Živeti tako u smetlištu neponovljivog smrada. Nešto smrdi u Beogradu. Smrdi kao na deponiji. U oblacima nepodnošljivog smrada, tu sam svoja krila zaustavila. Došao mi glave. Mandov. Sve mi stvari uzeo. Policija ga štiti.”
Pripovedači zastadoše zbunjeni direktnim, optužujućim simbolima. Sve je to njima bilo zamršeno. Dok se teturala i padala po šatoru, mahala je rukama kao da tera traumatične slike,ili nešto još solidnije, pravi artikl zverstva. Napadala je slike u svojoj glavi pesnicama, istovrtemeno je delovala udaljeno, odsutno i van domašaja.
Francuz je zgrabi za ruku. Njegovo meso sudari se s njenim kostima. Ona se otrže i pipa okolo po šatoru kao da traži nešto. Gomila oko nje se unezveri dok je ona vitlala okolo u mini tornadima.
“Daj joj kolu, da se osveži”
“Nestani, sotono! Neka se svetlost razlije bolesničkim sobama, u meni je još humanosti ostalo iako bejah isterana u mrklu noć, dok kiša pljušti i život sam provela u Srbiji kao logoraš među zidovima krematorijama. Neka konačno vešticu spale. Sirijo, domovino!”
Tad započe da pripoveda:

3

Tamni vilajet


TAMNI VILAJET©Leila Samarrai

Hajde da se igramo tamnog vilajeta

Hajde da joj zabijemo klipove pod točkove

Hajde da budemo pouzdani dijagnostici krvavog i pomahnitalog razuma

neka grebe rukama zbunjenog istrazivača izbačenog na srpsku ulicu

koju nije volela voljom stanodavca koji hoda na rukama unatrag

u oku nosi artefakt istine na grob budući da umre bez bolova

čiste savesti sam čekala iskru da bih zapalila vatru na migrantskoj kutiji

po parkovima

policija se smejulji

a vizantijske ruže, jednorozi sa arapskih bazara

čeprkaju po okamenjenom pepelu egzotične bede

za bitkoin više

isplatiće se

u pupku sveta vučemo kola od krvavog zlata

dok smo svoje prosjake kojima smo ih takve načinili ostavili

da ih greje robijaški vrt u slobodi parkova

da cvetaju iza zida

i pevaju odu vešalima

gde su ih kao kraljevi i vođe

ko monahe strasne gole i isečene na crne kosti

na pašnjak parka pustili, da glasovi lopuždara bljuju svoje uvrede

U još nekoj dubljoj slici došli su s ključevima

s inkvizitorskim klještima

kao Kolumbo Ameriku ja sam te otkrila slučajno

Moglo bi se sve to rešiti

Ali sutra bez sutra, ogledalo margina će biti

i zadovoljna sam svojim danom i noćima kao neki bolesnik ili bolesnica

posebno ako ću da umrem bez bola, smirena, za četrdeset godina

dotle krv iz otvorene rane ustalasala prosjačku ćebad kojim je pokriveno

vrat, teme,vazduh a ona Grkinja Arapkinja Turkinja

ko krene u vodu, u mojim lažima baca platno na perje

i toliko toga što će postati od mene nije sve moje

pored mene

imam ljubimca u Karađordjevom parku, nisam ga nahranila

doneće sve to poštar

i ostali su moje vlasništvo uramljenizapečaćeni mojim tamnom dobrotom

moram se vratiti ako sutra dolazi mašina za pranje duša

i daje mi opranu odeću

za zasluge i par šatora s parom barikada

u oku koje gleda začuđeno

u oku koje trpi i sluša nekolilko ćutljivih vekova

oko koje je na pločnik izbacio kepec s licem pomoćnika ložača kraj lokomotive

dok mu zena izvrištala tajanstvenu pesmu koja se već dvadeset godina ne da odgonetnuti

u parku, na tavanu

gde spajam božansko i hristoliko

pišanjem sa visine u dubokoj mračnoj šumi

Oni su prstenovi.

Oni su tropski prosjaci koji su već otisnuti.

Odmakne se, bolje od svega, slomi!

Onaj se nije svetio ni za šta.

Pored sudbine i plače i plače

čitava pesma kvadratna je u tri tišine.

Toplina, ovca, gotovo prozirnost.

Hajde da je potražimo iza Pojasa

na Kainu Tolomeju i Judeku

sejači nesloge i krivotvorci

jer je nama Elohim zapovedio:

rađajte se, nitkovi, jer oni koji umiru tad postaju onda vidljivi

i rađajte buduću decu nitkove i one koji ovo čitaju

i oni će biti nula

i rodiće se novi fosil

jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali

mi, sami u poslednjoj konsekvenciji

u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji

oprana odeca za prosjake koje smo načinili

da dišu nad orhidejama

samo pažljivo, ne dodirujte ih rukama.

Dark Province


Dark Province©Leila Samarrai

Translated from Serbian Original “Tamni vilajet” by Leila Samarrai

Let’s play a dark vilayet

Let’s drive the pistons under her wheels….

Let’s be reliable diagnostics of bloody and insane reason

let her scratch with the hands of a confused researcher

thrown on a Serbian street that she did not like

by the will of the landlord walking on his hands backwards

in his eye he carries the artifact of truth to his future grave

as he dies without painwith a clear conscience

I waited for a spark to light a fire on a migrant box in the parks

Police chuckles

and Byzantine roses, unicorns from Arab bazaars

they rummage through the petrified ashes of exotic misery

for bitcoin more

it will pay off

in the navel of the world we pull a chariot of bloody gold

while we left our beggars to whom we made them like that

to be warmed by a prison garden in the freedom of parks

to bloom behind the walland sing ode to the gallows

where they are like kings and leaders

like monks passionately naked and cut to black bones

let on the park pasture,that the voices of thugs spit out their insults

In an even deeper picture they came with the keys

with inquisitor’s pliers

like Columbus discovered America I discovered you by accident

It could all be solved

But tomorrow without tomorrow, the mirror of the margins will be

and I am content with my day and nights as some sick man or woman

especially if I’m going to die painless, calm, in forty years

until the blood from the open wound rose up

a begging blanket with which it was coveredneck, themes, air

and that Greek Arab Turk

whoever goes into the water, in my lies throws a cloth on the feathers

and so much of what will become of me is not all mine beside me

I have a pet in Karadjordjev Park, I didn’t feed it

the postman will bring it all

and the rest are my property framed

sealed by my dark goodness

I have to go back if a washing machine comes tomorrow

and gives me washed clothes

for merit and a pair of tents with a pair of barricades

in an eye that looks astonished

in an eye that suffers and listens for several silent centuries

an eye which was thrown onto the sidewalk by a dwarf with the face

of an assistant firefighter near the locomotive

while his wife sang a mysterious song that has not been deciphered for twenty years

in the park, in the attic

where I combine the divine and the Christlike

with pissing from a height in a deep dark forest

They are rings.

They are tropical beggars who have already been printed.

They move away, better than anything, break

The Other did not take revenge for anything.

In addition to fate, she cries and cries

the whole poem is square in three silences.

Warmth, sheep, almost transparency.

Let’s look for her beyond the Ranges

on Cain, Ptolemy, and Judek

dissenters and forgers

for the Elohim has commanded us:

Be fruitful,scoundrels, for those who die then become visible

and give birth to future children of scoundrels

and those who read this and they will be zero

and a new fossil will be born

for that is why the Universe was set up for us to multiply and multiply,

alone in the last consequence in our metropolis,

in our millennial civilization

washed clothes for the beggars we made to breathe over the orchids

just be careful not to touch them with your hands.

Boris K and Ad, edited by Simon Hutchinson(Synau)


A 73-year-old neighbor invited Boris K. over for coffee, for the millionth time in a row, and told him the following:

“You know, honey, now that my old bones are aching I’ve been thinking about whom to leave the apartment to after I die. I baptized several children, but they all did very well abroad and they were all financially secure. My first son threw himself under a train, my brother’s son died as a teenager and, my husband is also dead. I have no family and you have been my only companion in the two months that you’ve been here, so I have decided to leave you an apartment, but only under one condition.”

Boris K. choked on his coffee, shifted in his chair, and decided to continue listening to the old woman. Grandma lit her cigar and continued:

“Boris K, I trust only matriarchy. The foundations of home depend upon women, so I would like to meet your future wife. It’s time for you to get married, Boris. You are 49 years old. But, only under one other condition!”

Boris K. listened intently.

“It must be a nice girl who must promise me that she will regularly visit and honor my grave and the graves of my closest ones.”

After talking to the old woman, Boris K. published an ad in “My Love Romance”, searching for a life partner.

The ad read:

“I am looking for a life partner, a Believer who loves the cemetery. We will split our apartment into equal parts. Come to the interview… ” then the ad stated the exact day, time and place of the meeting.

After the candidates gathered, Boris K. asked them the following questions in the form of a quiz:

  1. List the exact location of all the cemeteries in Belgrade.
  2. Know the exact dates when the memorial services are held.
  3. List all of God’s commandments and fasting schedules.

The competition is still open.

Reč dve o Borisu K., Avanture Borisa K


Reč dve o Borisu K
Boris K. — Prvi Gubitnik Fenomenizacije
U nekim zemljama vladala je Inkvizicija. U drugim je dolazilo do sumnjivih privatizacija. U državi Borisa K. došlo je do neobjašnjivih fenomenizacija. Fenomenizacija za Borisa K, čoveka bez stalnog zanimanja, beše tako nepredvidiva da mu nije preostalo ništa drugo no da se sa njom pomiri.
Upadao je u različita vremenska razdoblja bez korišćenja vremeplova. Nalazio se na najneobičnijim radnim mestima, a da na njih nije konkurisao. Prilagođavao se situaciji nalik igraču koji prelazi na drugi nivo u nepredvidivoj kompjuterskoj igrici.
„Šta sam ja bogu zgrešio da mi se to događa?“, pitao se Boris K. „Isti sam kao i svi drugi polukvalifikovani radnici koji se zanose idejom o jednakosti u Republici. Kao entuzijasta zanemario sam dalje školovanje zarad slepe vere u dolazak boljih vremena, onih u kojima će se saslušati i glas malog, običnog, bezimenog čoveka.“
Boris K. bio je spreman na najveću žrtvu da bi se taj cilj i ostvario. Kao jedan od zaslužnih učesnika, po završetku Revolucije, dobio je velike beneficije koje je sa gnušanjem odbio, govoreći da 14 15
se protiv takvih povlastica upravo i borio, te da bi prihvatanje istih bilo u suprotnosti sa njegovim uverenjima. Zadovoljio se poslom montera na traci za finalizaciju u fabrici automobila, gde je sav srećan radio po 12 sati dnevno, postavljajući retrovizore na suvozačeva vrata.
Jednog je dana dobio otkaz što je bila posledica uvođenja novih tehnologija i potrebe za štednjom. Tako su mu bar rekli, iako je dobro znao da iza svega stoji ono ultimativno zlo koje je polako ali sigurno izjedalo tkivo čovečanstva — profit. Odbačen poput istrošene baterije, praznog srca i očiju punih suza, preselio se iz skromnog ali uređenog stana u „dolinu gubavaca“. Ovo mesto dobilo je nadimak po stanovnicima, ne istinskim gubavcima, već očajnicima koje je zadesila sudbina slična Borisovoj i za koje se ne bi moglo reći u kojoj bi se od te dve kože bolje osećali. Stare zgrade, koje su se zbile u nepravilnom rasporedu, gde su živele nesrećne porodice, nisu bile od betona ojačanog čelikom iz Pitsburga, već od eko–cigle, sa izolacionim slojevima od azbesta, što je stanarima gotovo izvesno garantovalo rak na plućima. Kao da nisu imali već dovoljno nevolja u svojim životima.
U takvoj jednoj zgradi Boris K. našao je stan. Nije ga privukao oglas, već neobična pojava gazdarice koja je imala običaj da najtiražnijim novinama u gradu udara po glavama koje su izvirivale iz okolnih šahtova.
„Kao da ubija mušice“, mislio je u sebi Boris K, pogleda prikovanog za izmašćenu brojanicu. Frau Suzi, kako se gazdarica zvala, i Boris K. razmeniše samo jedan pogled i odmah se prepoznaše. Zalizavši sedu kosu, Boris K. upita za cenu. Frau ga odmeri prezrivim pogledom i otrese pepeo sa muštikle na bušnu cipelu. Boris K. je prkosno pogleda, na šta Frau, staračkim hrapavim glasom, reče:
„Ha!“
Beše to mantra koja je značila samo jedno, a koju je starica izgovarala u retkim prilikama. Boris K. voleo je starije plavuše sa stavom, te je rešio da svoju misiju započne baš na ovom nesrećnom mestu.
Misiju? Kakvu misiju?
Saznaćete.16 17

 

Mirror


I’m not ashamed
of inspirations, veins, and tendons of terrible snakes
I love stinking flies, heavy in copper
I love sick roses
It’s just a little thorn left on my cheek
and I have no allusions
and I have no illusions whatsoever
and I do not deserve relief
I ate a mirror from a counter of fifty young bunches
in someone’s stomach,
so my home became a little cramped.
I ate a motionless spider immortalized in cobwebs

I’m floating on a tray of a busy Belgrade street
in a deaf room
I was bent and hungry looking at the sky
from an ideal angle
behold, hands are peeling away in glass,
at an incomparable address restores faith
in the mortal covenant with innate signs

Here, my hands are quite a clear
Part of the speech on the other side of the sheet
she misspelt the right words,
he collected the blurred images
all that was spilt and collected
into one flashing point
between locks and secret places

after much effort and hard work
I managed to turn the mythical river
towards the old man from the beginning
that doesn’t get off track
he is alive, but he is away from home
whenever I pass by

You came out of yourself finally like a pigeon from a cage
and the symbolism of the tiny sparks that disappear
I collect
sometimes absent sometimes
all around with irrepressible actions
emptiness, freedom of oblivion,
successful metaphors swallowed symbols
tamed snake, the foremother of small intestines
you shine a green light like a mythical image
there are many great secrets in orientation
and I play the game I found myself in

I drag toys behind me for people to hear
a flower came out of the way to pray to the god,
a sail, red, juicy like hell on a grill
The glassmaker rolls from conviction to the throat
between the heart and the abyss
his cheek dropped, a glint in his speech
which house is burnt in flames? – I see its reflection already growing in the stone

I switched roles with the one I hunt
now it’s lurking inside and luring me inside
help squeeze my lips to miss me
close my door so my days don’t go away
toss a grenade to slow them downs
so they didn’t see us go through the mirror.

For every little candle


 

From Bosnia without love

With love arrived

The Cretan Bull

Like a witch of wishes

Those skyish strati

Astartan

As an avalanche on

The back of a Judas boulder

A running mountain of

Revealing ripples

Revealed elbow dances

And sweet tongues

Poor Jago!
You were not God’s favourite!

But you turned

Feverishly

Fearlessly

On the

Favourite

The unfortunate victim of

Wrath

 

Oh, Ishtar!

Your goodness for my

Blameless eyes

Was too much

And whoa! From here?

All the way to

Marathon

With charismatic nostrils aflame

Dust flying

In my face

To blind and mute

 

 

For every little candle

To all big stars

You all witness

My demonic inscription

My mind and heart and soul

In all forms, intelligible

In all grammar and prose

And languages

My writings of dark

For the light

To get within

That I am still here

As alive as ever

As eager as ever

As big as ever

As unapologetic as ever

A voice forbids arrest

I have to go on

Through the moonlight

And on till the starlight

Is sunlight

To pressure on

Release the tyrannosaurus

In me

And the brethren

One by one

I am alive

Rejuvenated

Reoriented

In the last grip of humanity

To blow the iron curtain

For deceit

For the light

To see the dark

Like I had been

Before terminal

Delivered off my lines

Hercules blows away the bonds

The bonds intended

For hell

But sent for newness

Is it impossible?

Ever dynamic their pants

Aflamed with cold

Killing instinct

A sword of foreign death

Skulls crushed

Necks sliced

Fingers roasted

And complete

Swallowed with glee

On negotiation

Their instituted intentions

We are not humans

For them

We relinquish waste

Ours

And bathe  in theirs

We nauseate

Our aptitude develops

With Plato’s guiding

Cutting our innocence

We shudder

And become desert sand

Yet there is no red light

Plato guides us on

Recreating us

But we are humans

We do it humanely

And not as

A cult.

 

From the broken lands

Of tormented life

And children in blood

They came to give

Some rest and some food

To empty bowls

They had their full

They had their fill

With holes in the plates

Of benignity