The summoning of a star’s dream


Image: https://lemyreart.wordpress.com/tag/surreal-art/

I, tomorrow will be dying
a blink of darkness that enshrouds your eye that
offend thee
become so thick as well
its astrological wells
calling upon us, stars

The essay of the young, tough artists
in a shaky shadiness,
Arcadia’s magic is spreading
south of my ears, east of my scars
I was there
I was there

I flashed and sparkled and glowed
across the empyrean’s chest
let there be dark
let there be dusk
Apollo, are you deaf, or something?

… and icy paths of daylight made me
pale
wrapped in the shrouds,
distant, echoing …

I don’t mind, really.
The death is opened up to me, like a woman

Advertisements

Cured/Izlečena


I am ripping… reptile meat.
(of my body…)
Let Eagles keep their beaks sharp
in their lazy armchair…
I think Sisyphus is being watched,
discreetly
Long after I have been forgotten
I am going into oblivion
into my sleep, to bed, to bed of satin
tucked away somewhere,
out of my mind

***

IZLEČENA

Kidam gušterovo meso

(sa tela…)

za orlove, neka oštre kljunove

zavaljeni među stene logično

i razložno posmatraju Sizifa

polako odlazim u zaborav

u san, u postelju od svile

izlečena, pomućenog razuma

Back beyond, back beyond, back beyond.


Wherever I go, they are at my heels
sick and angry feelings
I am sipping
drip, drip, drip
so it that gets diluted out
through the fog
is racing the headless horseman

Back beyond.

The howling morning took my fingerprints
by tapping the hoof with a hoof
come in, burning madness, do not be shy
almost a hundreds of miraculous years
this woman has been away

Back beyond, back beyond, back beyond.

Testament jednog pisca, Invita Minerva* i.e. “Unwilling Minerva!”


UVOD

S izvesnom, svečanom ozbiljnošću, oslobađam prste i zapisujem neobičnu istoriju koja mi se dogodila. Neobičnu?

Daleko od toga, iako me me nenormalnosti guše i dave, sagnuta nad svojom beležnicom nemam nikakvu kontrolu, mrmljam nepovezano sebi u bradu, puzim po sobi, derem se: “Jel ja sad treba baš sve u tančine da ispripovedam?”, u stanju fantastmagoričnog bunila, prsti,  gipko, neuhvatljivo, neobuzdano navaljuju:  ovog puta se nećeš izvući bez celovitog dela.  O nama. O nama si govorila onda kad.. ah sad će znaju. Kad pročitaju, ima sve da znaju! Rukavica je bačena, kao kocka” i ja moram da pišem, iz straha da ne izgubim razum, ali i da dokažem..  neka se rasplete isprepletana mreža oko oslobođenih prstiju. Dobro me čitajte.. To su one: Knjige. A one ne vide činjenicu da ja više nisam ništa – ponajmanje Pisac. Ipak, one me teraju i teraju da pišem, da izvršim krvavi ritual, opsenarski čin i iako sam napisala jednu savršeno celovitu zbirku priča, to je bilo u zlatnim godinama, jeziva slučajnost, rečenice vođene kao loši poslovi, ukrasi kao preterana maskara na veštičjem liku ogrubele matore.. starice.

Već mi je sedamdeset. Nisam imala nameru. Knjige to ne razumeju. One su uzbuđene, one gore od želje da otpočnem svoj stari posao.

Ne postoji ništa na ovom svetu što me može zaštititi od njihovih zlih namera. A bila je tek slučajnost, to što se dogodilo, proistekla sama iz sebe i moram početi, odmah početi..  Priželjkujete da znate o čemu zapravo govorim, hožete da budem sažeta, pa i crnohumorna, ali da skratim….

  • Ali, ko ste vi? Pišete li ili ne? Neko vas tera? Sprečite stravičnu nameru, zašto mene davite s vašim “oslobođenim prstima?” Ili mislite das am dovoljno luda da od vas očekujem ikakvo razmno objašnjenje?
  • Isto mogu ja Vas da pitam ko ste dođavola vi. Ali, razgovor mi je ugodan, te mi ne mari da se izrazgovaram, znate kako kažu, u početku beše glas u glavi, a tek kasnije nadođođe slova. I krvavi pakao sačiniše slova.
  • Budalo!
  • Možda jesam, ali retko ko, pa i najsmeliji umetnik začuje, za života zvuk svog glasa. Onog.. pravog. Znate li o čemu govorim? Moje digresije, upadi i lutanja od teme dovode do iscrpljivanja, da, zbog toga je moje delo još u dvadesetima ocenjeno kao beznačajno, sećate li se toga?
  • Sećam se da su vaša dela lišena artikulacije, da je pisati, za vas, pisati jasno, sažeto, britko, kao da vodite strahovitu i unapred izgubljenu bitku.

Niste heroj. – rekli su – vaša fragmentarizacija, nedovršenost, nesposobnost pripovedanja jasne, pregledne storije u manje od 200 reči, pa kakva je to rabota nagrnuti na hiljadu.. hiljadu reči, čak i dve,  to je čudovišno, vaš barok koji prelazi u rokoko, pa kako će to čitalac sve ispratiti! Da ste manje komentarisali već postojeću situaciju, možda biste uspeli, ali ne, vi, u oholosti, ne shvatiste da vidi čitalac sve i bez komentara vas, sveznajućeg pripovedača.  Niste sveznajući, gospođo Confuzione, šta vi znate o ekspresiji supstancije, a nama zamerate!  Čekali smo da izađete ili se makar snađete u kovitlacu vaših storija koje liča na buncanje samrtnika… A sad lupate po tastaturi i ta buka koju pravite je poput udaraca bičem – besnog vetra…   To je udar – udar po tasterima, besno, vulgrarno, pohotno, zašto? Zar ne bi bilo mudro nežno spuštati vrhove jagodica na njih? Ali, ne, isuviše je to vulgarno, ta izražajnost nedostojna vaše domišljatosti, vi niste rađali priče, no izrode! NIje to.. vaše… nikakav dragocen nakit, to je buncanje, razumete li, buncanje neumrlog!

-Ah! Ali, dopustite mi da završim.

-Tako reći, da počnete?

Svesna sam da moje priče nisu u čitaocima izazivale radost i slast. Zamalo da pohrlim za pištoljem kad to shvatih.. Znate već. Da sebi raznesem mozak

-Vidite kako to može jasno da se kaže!

-Vidim! Slušajte.. Nemam u sebi lukavštine da načinim da izgleda isuviše dubokoumno ovo što sam rekla. Tako mi je kako mi je.  Nemirnih pokreta, crvenoga lika k’o u nevine Actečke devojke ili poglavice Džeronima, a sve je to od nervoze, jer je  u grudima nevoljenost, a hladno je tad oko srca, tako hladno.. kao da se u meni  rascvetava ledenica, dok se uzavrela glava kotrlja neobičnim svetovima. Tad rečenice zavrve i nemoguće je da stanem!

Imadoh neprijatelje najljuće, prijatelje klevetnike, a u jednog Bruta svoga bejah raskalašno zaljubljena, te na vreme shvatih, hvala pameti što mi je do neba, da u teškim prilikama u kojima sam se obrela niti najveći genij ne istraje i ne održi se ili makar, ako uspe da pređe preko kala, to učini i iskoprca se iz živoga blata na obalu spasa, prljav  do bola i nedovoljno čitav.

A ljubavni jadi, oni bejahu ponajviše krivi što ne istrajah u  uzgajanju talenta ili makar želje da se naučim sažetom iskazu.  Jer zbi se gore! Shvatih da to uopšte ne behu ljubavni jadi, makar s početka jesu bili, do trenutka kad je moje srce potpuno umrlo. Do koronarne smrti. Tad nesta i duh lakoće, mladalačko ludilo prođe, kao i vedrina čistote. Pronicljiv bol me probadao dok hodih okolo po svetu, grčevito se savijaći u mukama,  pipajući naslepo i tragajući za sumornim, bednim slikama.

Prezrena, odbačena, ostavih se promišljanja, te mi rečenice, ranije oštre kao mač postadoše nezgrapne, oštrica mi otupi, pisah sve ređe, bez volje, na silu i misli mi postadoše iskrzane kao ostaci odrane kože kojima je Kolumbo ukrašavao svoj bikovski vrat, a behu to kaiševi kože žrtava koje je bacao izdresiranim psima – upravo je izvor mog jada ličio na Kolumba.  Smejete se?  Ne veseli oči hor muza u nenadmašnom zamahu romantične lepote,  sve ono što zavređuje divljenje, izaziva suze ganuća u očima, katkad čoveka zaludi i strvina..

(ne ovo nije digresija, uvrnuti bonton izvinjavanja zbog nagona da se bulazni u tekstu, neka vrsta OCD – a, ako hoćete dijagnozu – ukoliko bih izbacila ovu misao, izbacila bih deo vlastite utrobe, a reči su moćne i vraćaju se s vražjom osvetom preteći da će otkriti najbudalastije misli – često sedim u mraku i razmenjujem koju s njima, zureći u okean njihove moći, iscrpljena,  iznurena)

Tad napisah svoju priču po kojoj me još pamte u kojoj razborito, sažeto i sve suprotno od Apolinera..  vidite kako se ja nejako izražavam..   odlučih da ako propadnem, učinim to kako valja i propadnem do kraja, udesih na svaku nesreću koja me zbila  po koji latinski citat da potkrepi istinitost dovoljno da čltalac shvati da san svoje mane dobro promozgala i da mi na um ne pada da se pera ponovo latim,  a da zazvući opasno i teško, besomučno i nerazumljivo tek toliko da čitalac otreska bunt papira o glavu., te me ne liši nadanja da se na putu životnom koječemu naučim i otkrčivši svaku poteškoću svom izražaju, peru ponovo vratim.

Ali, umesto, toga, odlučila sam da odem.  Događalo se brzo, poput epifanije, u trenucima koji nadođu kao pokajanje nad svetom i umom sveta, kad sve postane očigledno, isuviše očigledno i iz neba izraste munja u obliku raspukle ruke, uperi kažiprst, dok munjevito saznanje obgrli mučenika ili oslobođenika (dođe mu jedno te isto)gorućim oblacima, oblizujući ga crvenim jezicima.

Taman da stavim sve svoje stvari u retro kožni kofer, skupa sa, Orlandom, sestrama Bronte i bežičnom tastaturom ne verujući da radim ono što radim,  da se zauvek okanjujem majstorisanja oko rukopisa, da mi je dosta pisanja i brisanja, suprotstavljanja književnim konvencijama, te da one nisu ništa drugo do maska ludaka, taštog i arogantnog,  cirkusko – zabavljačke karnevalske lude koja priča besmislice ogrnuvši se oreolom iracionalnog načela. Bila je to  maska kazivanja, intelektualno deficitan tekst, ljigava salata od reči, dar umnobolesnih koji pišu isto što i ja, samo s većom lakoćom, rekoh to, proglasih se javno neuračunljivom putem elektronske pošte u nameri da obavestim bezazlene, vesele i vedre pisce, urednike i one koji se osećaju tako, s malim trudom iznašavši osobitosti u svakoj rečenici koju bi izgovorili ili nadrljali,  ti gorostasima napisah i izlistah priču u kojoj sam samu sebe servirala u fusnotama, kao freniju šiziku kojoj samo čarobnjak ili kakav drugi veštac može pomoći, zdrava ja bila, da o svom krivom putu zborim pravo, a još uspravnije kičme se po njemu krećem – ukratko o svemu zabeleženom u niskosti svog dela i svoj truleži što je iznađoh u srcu, drhtureći na rubu propasti, na margini, ako im je tako draže

Izvestih klevetnike, neka popucaju od smeha, poljubih zmiju, a i samu bih sebe poljubila u bezumničko čelo kao što se ljube mrtvi i sve to sročih što sam učenije i rečitije mogla,  rešena da napišem grčevito, ali izražajno pismo zveri ljubavi koja me je mučila, da upitam zašto mi je život zagorčan, da zavijam u mukama, da me skoliše noćne more i da boravim u podnošljivom stanju podanika koji mrzi svog gospodara, te da san sve svoje strasti davno pripitomila kao divlju životinju.

“Želim samo mir. Vraćam ludilo nazad bogovima i da…  imam puno vremena, možda isuviše mnogo vremena da popričekam da mi se razum vrati, a dotle, spoznajom sopstvenog nesvesnog, spremna sam da se otisnem u bilo kakvu avanturu, pa čak i s tobom, s priručnikom o ludilu, Erazma Roterdamskog kroz život da me vodi.”,  ni sama nisam mogla da sebi osporim snagu i odlučnost u rečima da svoj jadni položaj dokusurim jednom za svagda,  jer kako dodah: “Bojim se da je nemoguće, u ovako jadnom stanju, iko ikoga da poštuje i voli”

uz potpis: INVITA MINERVA

Kad se malo pribrah, obuze me mirnoća potpunog očaja i bi mi lakše, kad najednom…

Sect


hello, Readers. If I am not asking for too much, I see you are all too busy cherishing your own worlds, but I do have problems with some sort of cult… knowing how it does sound, I transformed it into a short story. A comment will mean much to me, and sure you can try to ask someone enough insightful and not too scared of books to comment it too. #praying_for_feedback
***
From a distance, I suppose it’ll seem funny, this butterfly game of THEM I did not want to know and whose goal is to take me to the bottom.
It’s their only role, an awkward, desperate purpose, motivated by nature or nurture.  I’m not the only one. It is their interest, it is their absurd display, in fact, to destroy, not only writers but also artists in general.
Especially in humans.
I’m not sure why they do it – I believe that’s because, when they recognize something and especially someone they badly want to be and cannot, they have the urge to especially assailed a true creative.
They round upon a surprised individual like a pack of wolves devastating them like avalanches devastating the slopes every winter.
“We will seal your fate, you…  Creative!” – it’s in a whisper. So tangible…
In my case, it doesn’t work that way.
I have long ago said goodbye to those thousand tangible whispers a and I  found a place to launch a church, in the eternal vortex of discovered and permanent creation. It houses a stage for me, as for other actors, it’s a theatre in sacred time, with new games
which are destined to be lost and found simultaneously.
Reptiles do not know that.
I have seen through them, therefore we know their ambitions, it’s my comprehension, a responsive chord as the keynote to my success.
What I got is the confidence that makes me laugh at them. Their predicament makes me laugh.
I am laughing at the idea that they would ever get any idea on controlling a clear whisper, they, eyeless spectres of the abomination, hidden among uncomfortable shadows, those… germs. *
Thie hidden plot is the place I crucified and revealed their true nature until they are praying in public gathering places.
My understanding of them, as the pack of germs, makes them weak, until I, as an individual, grow stronger.
I see them twittering on a heating plate, sie zwitschern, zwitschern! they are floundering underneath the dampening pads, thinking they touched me. Admirable is simply how hard they try.
By the way, I know that they hacked me WordPress and email. Why did not I report them to the police? Who says I didn’t …
They are safe now.
*germs, their heart so blackened with depravity, their very existence such a web of violence and crime 

Ask the circle how cruel and seductive is the Himalayan seclusion within a cube

Existing Peacefully

Ideas & Philosophies to Guide Quality Living

CALIATH

POETRY

sophie harris

watch me find my feet | new posts m • w • s

The Nerdy Lion

Lions can wear glasses too

Scattered Words

by Hemendra Dibaakor

mynthdiary

The unseen pages

Purple Haze

Darkness, delusion, smeared with a stick of butter and laughter. Words collide, they bring forth death!

Festival for HORROR

Showcasing the BEST OF HORROR FILMS, SCREENPLAYS, AND STORIES

Grabba

Because life is simply too short.

antjestime

time is precious

Old Soul

Poems and short stories for people filled with short stories and poems.

CoffeeLander

Dreams, thoughts & emotions

Sauce Box

Never get lost in the Sauce

Sayer Teller

Wander with me awhile. Ponder with me awhile.

Jalvis Quotes

Poems, Literature, Articles, Musings & Quotes Collection - By Vishal Dutia

Little Fears

Tales of whimsy, humor and courgettes

Heartstring Eulogies

Conjured by Sarah Doughty

Power Plant Men

True Power Plant Stories

beth tremaglio

Climbing, rock climbing, bouldering, inspire, soul

Purple Pants

Presenting Life Delicacies with a Pinch of Salt

Creative Talents Unleashed

"Unleash your creative talents and share them with the world!" ~ Raja's Insight

idiotprufs

what the hell else are you gonna do with your time?

The Caged Bird Sings

The song of a heart can never be caged...

Afrikana Web

...home of African literature and arts

RamJet Poetry

"It's raining, it's sunny, it doesn't make a difference I don't care about anything at all"-Highly Suspect

Sentinel Of Phantasm

Player of words, artist of emotions.

...so eye write

~Modern Musings by LaRonda Moore~

The Naga

Critical. Crazy. Catastrophic.

Italophilia

Stories of My Italian Journey & More...!

sevenstarhalo

"Sometimes I can hear my bones straining under the weight of all the lives I'm not living."- Jonathan Safran Foer. || student, loves travelling and perhaps baking a cake.||

Everybody Dies At the Masquerade

A Transgressive Fiction Blog

Useless Book Club

J S Malpas - self-published author, reviewer of popular novels and creator of original short stories

Kap Mastila

Poezija i Proza

Gary Wood

poetry, prose, etc.

donwolfordwriter

A writer of literary fiction

Good Thoughts

One Step At a Time

Melanie Toye - Inspiring, Creative, Writer

Author, Writer and Dream Go Getter

Temple Arts

Traditional Thai Massage - Relaxation Massage and Yoga in Mill Creek, Bothell, Everett, Lynnwood, WA

vegan anarchist primitivist

bridging rewilding Earth with rewilding our folio-frugivore beings

Storyshucker

A blog full of humorous and poignant observations.