poema, poesía, poetry, poezija, price, proza, samarrai, story

Fitnes pesma/Boris K. in the gym


Neuhvatljive, živahne kretnje, stopala…
kao konji ljuti što beze u galopu
pljusak snage, beli smeh u vetru
otvoreni brzaci, prostor nastanjen težinama
lepet tegova zbraja i potire uspone i padove
a duša je u skladu sa zadovoljnim telom

Presvučena znojem, kao svilom,
podizem težinu visoko prema nebu.
čini se da je vežbacka rutina
puna rastanaka
od uspona na kojima bih mogla ostati.

https://wordpress.com/stats/post/8895/leilasamarrai.wordpress.com

 

 

Boris K. In the Gym or”Something is rotten in the state of Denmark”

“Something is rotten in the state of Denmark”, From Shakespeare’s play Hamlet (1.4), Marcellus to Horatio.

Boris K. took the “Mens sana in corpore sano” mantra deadly seriously and was on his way to the nearest gym. Out of sheer excitement, he forgot the towel. Truth be told, Boris K. never really sweated, what’s more the doctors diagnosed him with some armpit gland defect. He wore his tracksuit that he usually wore when he went to the farmer’s market and had sneakers on, clean, but with a tiny hole on their side.

The moment he stepped into the luxury space, akin to the gyms of Los Angeles where the Japanese Yakuza work out, the treadmill caught his attention. As he was running, green pastures went through his head where he soared as a child, running after a ball.

“Boris, get the ball!” he remembered the voice of his uncle Ivan The Terrible Fisherman, who often took him fishing.

He ran faster, catching the ball in his thoughts. Giggling, he lifted his arms up and whispered: “Death to fascism, freedom to the people”, respecting the house rules.

Luckily, others noticed the new workout guy, others who ran along the treadmill with light steps, wiping off the invisible sweat, exchanging many a word between one another:

“Sweetheart, I have discovered the Café Menstrualle. You pop one Café Menstrualle and no more ovary pain.”

“Such nice people, these folks”, he thought after a thirty minute cardio workout, ran his fingers through his odorous hair, with but a hint of sweat to it. He reeked of sweat and it felt good to him.

As he was fantasizing about making “Rocky VII”, a young man of 25-ish approached him, dark curly-haired, engulfed in a strong perfume, with buff arms, a square Lego torso and short legs, and he whispered into his ears words that almost froze Boris K. solid.

“Good evening”, he shook his hand with his own, dry chapped one. “I am Boris K.”

The trainer shook hands, unknowingly stepping away from Boris K., while down his tiny wrinkle on his young forehead, born out of constant frowning and grimacing, sweat poured.

“Forgive me, sir, but you stink. All the other folks that are working out are complaining about you.”

Boris turned around himself, sensing the sweat and the hostile looks. He shook.

“Male or female?” he applied logic.

“Both sexes.”

workout_room_zombies

He felt being bathed in cold sweat. As if something had been crushing him bone by bone, his field of vision narrowed. Him? He never broke a sweat. Even when he had to go to the doctor’s.

“What?”, Boris K. looked at him nearly maniacally.

“Nothing”, he said and wiped the sweat of his forehead. Catching glimpse of this motion, Boris K. facepalmed, merely uttering that he did not bring a towel which he would use to clear any doubt-raising link between him and sweat.

“Mistah Trainah, I have never once in my life…stunk, not even had a hint of an odor…and even if I did – is this not the right spot for it?” Boris K. was pulling these and similar arguments while counting the seconds in his head, bouncing the words around under his tongue, gulping, until finally he bent the knee and admitted defeat.

He was certain that he did not break a sweat, but this young trainer, who was a bodybuilder for at least a decade, certainly knew everything there was to know about stench.

“I’ve been wrongly accused!”, a slight rise in his tone.

The trainer shrugged and clenched his fists. The other customers started approaching with menacing faces. Boris K. noticed that he’s in a pinch and tried to apply some strategy. He smiled, to which the customers stepped back. Boris K. noticed that the workout gear was unoccupied, seeing as the people using them were surrounding him, therefore nobody was there using them. He felt the uncalm and the desire to leave, but he couldn’t leave well enough alone. He had firmly decided to continue the discussion with the discount Tommy Gann here by any means necessary, come hell or high water.

He felt that he was about to cry any minute. He held himself with both arms, comforting himself gently as the trainer, his voice a chill, suggested that he brought a towel next time, more modern sneakers and a Dolce & Gabbana tracksuit, like the ones other customers had. For a while he trembled out of confusion, uneasiness, he even wanted to cry. He cursed all the towels of God’s green Earth. He shook away the invisible sweat off of himself as the in-full-make-up female customers, casting a glance or two in his general direction, glared at him scornfully. One observed the sole of his left sneaker. Rolling her eyes, she whispered something to the lummox next to her who looked at Boris K., as if ready to crush him. Boris K. was smiling. He went out into the street shook up, confused, disturbed and offended, realizing that there was a stench there and that the trainer was absolutely correct.

“I know what it was! It was the scent of rot!”, he concluded, and stepped into the dark streets towards a new comedy.

Tomorrow Boris K. purchased a café menstrualle deciding that, as soon as he gets the right opportunity, he would complain to other customers at the gym about the pain in his ovaries.

human-skull-fitness-dumbbells-bottle-water-blue-background-36369475

Advertisements

Standard
aphorism, maksima, prose, quote, thoughts, Uncategorized

“The Pigs Have Flown, now what?”, Leila Samarrai, 2014


Never trust a poet who can’t use his swears properly.

In poetry, never argue with your ex-lovers.

The poem is a universal message of the exquisite selection of the separation of the vanity.

The true poet is capable to put the whole universe in his poem or sometimes even in just one single verse.

The best literature and the purpose of art is the survival of the human race.

Art is a game. Poetry is a game. At the end of the day, either
you know how to play or not…

A tip for a writer during the creation of a masterpiece:
Turn off your brain and write.

In poetry, always open your heart. There is no poetry without bloodshed.

The consequences of global climate change: After the rain the sun will not shine again.

Standard
acting, art, drama, dramma, fragments, inscriptions, kafka, kafkaesque, osecam se kao kafkin lik, prose, proza, Uncategorized, zapisi u tami

Monodrama “Zapisi u tami”, 1. deo, Nista licno, Monodrama “Inscriptions in the darkness”, Nothing Personal, with English subtitles


https://www.wikihow.com/Turn-On-YouTube-Subtitles

 

glumi: Leila Samarrai
nema kamermana
nema glumice
nema pozornice
nema uslova
nema scenografije
bas kao u Srbiji

***

 

 

Standard
boris k, proza, satira

BORISOV ZAKON, Avanture Borisa K. II


BORISOV ZAKON

Boris K. je unapređivao svoj duh sastavljajući Zakone u buretu u kojem je živeo. U mislima je oživljavao savete mudraca nataloženih vekova, od Hesija Egipćanina, u mustabi sa sve zubarskom radionicom, sve do indijskog sveštenika što je Borisa, jednoga septembra, obučavao mudrosti u otetom američkom avionu.

I nauči Boris K. da je čoveku najteže doći do bilo kakvog zaključka, a život mu je u tim trenucima izgledao kao potamnela noćna mora. Borisa K. su mučila mnoga pitanja, a njihova nerešivostdovodila ga je do ludila.Nakon mnogo lutanja i izučavanja svetih spisa, Boris K. izuči i ispita mnoge dileme koje ga mučiše. I ne bi to dovoljno, no on reši da ispita i ono što je već izučio i ispitao, napomene da ubaci, znanja da rekonstruiše (u spise mudračke nije dirao, niti rešio da slogove premeće i tumači, jer mu sve beše jasno, a veći razlog je što su mu mudračke reči delovale isuviše strašno, toliko strašno da bi neke pasuse pokrivao rukama i briznuo bi u plač)Pokatkad bi, ne shvatavši svoje mesto u svetu, Boris ležao bolestan danima i mrzeo lica ljudi koje bi sretao, kadgod bi proturio glavu kroz obruč bureta u kojem je na ulici, odnedavno živeo, a bure beše marke Sinopa i zvalo se Barel Džordž.Tada, u tom bunilu,Boris odluči da napiše Zakonik borisovski, onaj koji dolikuje Borisu takvom kakav je sada, onakvom kakav će kad tad biti, onom koji je bio, i onom Borisu Od Barela Džordža– ubuduće.I obuze ga blagoslov proviđenja. I zapljeska rukama odgonećući mnoge druge tajne I usput ih zapisujući I poplaka nad značenjem blagoslova uklesanog u zakonu, nad taštinom njegove veličanstvenosti I univerzalnosti.

A kako drugačije s besmrtnim principima moralnosti našeg doba postupati, no pažljivo ih proučiti, u dušu se svoju zagledati da herojski čin ne propadne tragičnom krivicom – strahovao bi Boris K.

Upravo strah da će ga đavolska nesreća saleteti da, ukoliko zakon svoj ne uredi po savesti običnoga sveta, već se ugledavši na zakone božanske, od kojih mnoge ljudski duh ne može u sebe primiti, oboli od hibrisa, a zakoni mu budu odisali ohološću I neprimenljivom razuzdanošću, uznemiravala je Borisa preko svake mere.

“Jer ko sam ja da savest sveta prekrajam. Ja se obraćam sebi i sličnima sebi, prostosrdačnima koje ovaj svet zbunjuje na način na koji zbunjuje i mene samog. “ – govorio bi blagim glasom Fenomeničanima koji bi ga prezrivo i sa zaprepašćenjem posmatrali.

“Mora da je to ONAJ što je zavirio u poslovne knjige SVIH POLITIČKIH STRANAKA FENOMENIJE, dok je krečio Megavažnićev ofis. Kažu da stalno nešto zapisuje i ima moć da se provlači kroz zidove, da se probio kroz zidove Kambalgara…  “, dobaci neko.

“Kao radnica u agenciji za naci sigurnost, jemčim da je Boris K. državni neprijatelj”, dočeka Frau Suzi, nepomična kao kip , visoka, uspravljena, nalik na mitsko čudovišno biće.

“A još postavio samostojeći znak upozorenja pod statuom Megavažnićevom od granita crvenoga: “Čuvaj se! Knjige nisu čiste! Gde je pero, tu je otrov.  I to pero Graf Fon Faber. “, reče gospodin izvanrednog profila, nosa ukrivljenog na desnu stranu, nalik na zakrivljeni kljun orla, naglašavajući svojim oblikom njegovu inteligenciju, status i ličnost. Bio je to Hadžipoštenović.

I sve to vide I ču I omirisa Boris K. Ponešto I dodirnu…I zapisa.

Prve zakone je doneo u svojoj alatskoj radionici, arsenalu raznolikog alata koji je nosiopo džepovima, a nešto se dalo smestiti i u bure. Uskoči u bure I baci se u more uboitog oružja,razbacujući predmete kao dečje igračke,  sve dok nije našao ono što je tražio…i nađe pljoskicu.

Opijen ukusom omiljene mu votke, Boris K. je nadahnuto svodio račune što sa sobom, što sa svetom, moralno sudivši tuđem delanju bez zlobe, pišući disertacije o lošim komšijama iz srca, opet uzimajući kao sveto pravilo “načelno protiv”, kao I moguće autodestruktivnosti vlastitih uverenja, uzimajući u obzir istorijsku evoluciju I “celovitost prirode”. Ipak, našao je da njegovi Zakoni odišu elegancijom, konačno, nikom štetu ne čine, a njemu mogu pomoći, jer:

 

  • Jer pisano je- na početku beše reč. I ta reč beše: jebiga.
    2. U skladu s tim ovaj Zakonik se sastoji od, jebiga, reči.
    3. I pisano je da je Fenomenopublika sklona propadanju ukoliko nema pripovedača.
    4. A taj pripovedač će doći u liku i delu Borisa K. Jer stoji u starim proročanstvima: Doći će čovek očiju šarenijeh, bez eumelanina ispod donjeg sloja epidermusa i nazivaće se Borisom K. i pripovedaće ako mu je život mio. Ukoliko ne, biće stavljen na prcnju.
    5. Prcnja je jedino dozvoljeno mučenje u Fenomenopublici, a čim je dozvoljeno nije mučenje.
    6. Prcnja je tajna koju zna samo Državni Dželat lično.
    7. Prcnja je najviša državna tajna za koju su potrebni sledeći godišnji izdaci: dva jednoroga, let lampa, klješta, četa zagorelih vojnika, tri sapuna u tri čarape.
    8. Fenomenopublika je virtuelna tvorevina koja živi dok i njen pripovedač živi.
    9. Fenomenopublika je u stanju konstantne apokalipse i permanentnog staniranja i republika je diktatorsko-libertarijanskog tipa.
    10. Ustav FENOMENOPUBLIKE je fenomenalan, žalim, boljeg nemamo.
    11. Smatramo sledeću istinu za samopotvrđujuću – videti pod 12
    12. Nema istine
    13. Ako Boris K. ne bude pričao svoj ustoriju do kraja života i ne napiše Zakonik… jebiga.
  • Međutim, Boris napisa Zakone svoje:
  • -Megavažićevi govori se moraju slušati sa kišobranom u ruci, jednom mesečno. Obaveza je da traju duže od Fidelovih i da se poklapaju sa Velikim postom.
  • Grižu savesti lečiću psihijatrijskom potvrdom da sam psihopata.
  • Na sahranama političara i tajkuna Fenomenije, obavezno poneti glogov kolac, može i sendvič.
  • U slučaju klevete i moralnog ubistva acca ethicus homicidium , zakupiti naslovnu stranu Toaletoida Šlic i oklevetati klevetnika.
  • Ako me duhovi bližnjih progone, naješću se belog luka.
  • Ako me nateraju da pravim krst za raspeće drugih, pozvaću konsultantsku firmu “Pilat i sin”, izvođačku agenciju” Kajafa d.o.o. i specijalizovane proizvođače kopalja “Longinus Maximus”
  • Ako me postave za ministra ili bilo kako uvuku u politiku, pobećiću u neku skandinavsku zemlju, recimo u Norvešku, ali onu kad je u njoj vladao Erik Krvava Sekira.
  • Ukoliko je bekstvo nemoguće, okrenuću se , pohrliti u susret i povikati : Šugica!
  • Ako me salete žene u naci odeći sa čiroki frizurom, istog trenutka ću uzvratiti saletanje, one ce pomisliti da nisam normalan, jer mislim da su privlačne, i ostaviće me.
  • Ako me razapnu na krst, vaskrsnuću za nedelju dana, jer mi se nigde ne žuri, a i može mi se.
Standard
drama, price, proza, satira

OPŠTA PSIHOLOGIJA GAZDI (Kroz vizuru vekova), UVODNA PRIČA


OPŠTA PSIHOLOGIJA GAZDI – ne znam da li bi trebalo da im tražim lekarsko uverenje…
 
Animalna, divlja, nepredvidiva narav rukopisa (a sve nejasno i obavijeno maglom baš kao Grdanine oči) ukazuje i tek će prirodom – grmim ja oblaku, a oblak meni – ah ne obazirite se šta ja ovde pričam, te iznova u digresije zapadam, na grozu, stanje duha u kojem vatrira plač, divlja mržnja dok padam iz jednog stana u drugi, premeštana kao da sam najneznatnija sitnica, ne znajujući kako da osciliram između odabira – sumnjiv ćumez, a greota da se ne uzme jer „nije skupo“ i nad njim ne vlada ludak, stoga mogu tu da na miru gladujem i ostale svoje poslove obavljam – s druge strane, gazde koje su u svojim fantazijama u obične tapete utkale zlatne konce, koje od svojih stanova i u svojim stanovima caruju izdaleka pa napokon i izbliza se približavajući kao pauci, ka zlatnim kavezima, tako ih vide, na lokaciji Smaragdnih ostrva – kako da ih vidim, do kao na džukele u drevnim sanducima koje se ne daju ubiti jednim metkom, a otkrili su ih pljačkaši grobova, dok se mal mal šunjaju okolo stana koji su izdali u zakup, na magarećim nogama, jedna magareća, jedna dečja, fantastika propada kroz rupu reale i tres, bez doterivanja fikcijom, meni preavo na glavu, ostadoh seda, potom bez kose, sad sam i bezuba i ćelava, veliki je to stres!
„Vi ste nama“, vele, „razvalili zlatne ključeve koji drži debeli stub a la Dofenov Kastl u prizemlju i naši mermerni stolovi više nisu onako mermerni kakvi su bili, nakon vas, čudni su to nazori..“
„I da shvatamo vaše alegorije, ali pak!“
!But yet!
To su, velim, samo nazori. Tu i tamo nekakva krstača, beli luk i crna kapuljača, priče o plemenitim poreklima, te je na ovaj stari kaput u takvom i takvom ormanu prišiven sterling, a ne dugme, a kućne ljubimce ne dozvoljavamo, tu i tamo (da samo ne bude gore, misli se podstanar, a gazda je uveren da je podstanar u stvari vukodlak, da da, baš taj jadnik, bednik, kakav nakazan stvor, laje kao pseto, zavodi zakupodavce u nevolji koga muka tera da izdaje sva tri stana u centru nasleđena od kurđel babe čiji je muž bio za Turaka opasan poslovan lik, zapravo je vukodlak i otkad smo izdali stan u centru stavljamo beli luk na prsa da na miru spavamo, da se ne useli i u našu četvrtu kuću, u Dofenov dvor, a odakle luk vadimo, zna se)
Tu i tamo..
– Ničeg tu posebnog nije bilo, da odgovorim na pitanje. Nenadano otvaranje vrata, gazda natušten, suvonjavih nogu, ide kao kraba, crn u licu kao crno besno pseto govori da je sve crno, da su zidovi crni, da filijala Dofenovog dvora u Žičkoj 6b izgleda kao osakaćeni leš, a nekad je blistao kao u.. Abasida… Tako upada, kad je dan, kad je noć, kad je pozornica osvetljena, a okolo žagor sadističke publike koja čita sto dana sodome, strim stepenicama, oboje našminkani, u kostimima iz 19. veka spuštaju se na pozornicu, u vaše bedno sklonište, gazdarica, potrešena kontesa baca se mužu u narućaj, a njemu se nakrivila perika , dok im oboma svilene haljine šušte.
Uvek je isto…
Kako isto?
Pa ovako:
MOŽDAN:
“Joj bože, dokle će’ se’ zlopatimo više s ovi stanari!”
MOŽDANKA:
“Mužu, moj, gospodaru, ne znam šta bi’ ja bez tebe, kako bi izašla na kraj s njima. Eve! Nisu platili telefon! Kažu: Imaju mesec dana, a još su drski.. (saučesnički mu se smeši) Znaš šta mi rekla! Rekla mi ova, mlađa, da je naš stan njen. Da, dok ona plaća, nemam ja tu šta da tražim. Da su računi njeni!”
MOŽDAN:
“Kako bre njeni? Šta ženo pričaš? Ja sam se za Dofenov dvor krvavo mučio! Čistio sam govna u Prusku Nemačku! Jel to moj nivo? – perika mu se nakrivi – nije! I kosu sam izgubio!”
MOŽDANKA: (šapuće)
“A ova mlađa s ove urokljive oči.. piše! Kao da će neko – (stavlja ruke na bokove i raskreči noge sa raznobojnim klompama) da čita! Umesto da u’vati motiku, presadi, seje.. (stanka, okreće se polako, oči mrtve kao u ribe, zuri u ništavilo. Mužu Moždanu se u očima zacakli zločest sjaj. Počinje da pufće, tako da mu se obraz zaokruglio, a lice mu najednom poprima tup izraz)
MOŽDANKA:
“Nego, što vas dve ćutite, što ne odgovarate? Tako samo tu sede, slušaju nas, ko da nisu žive. Pa mi zombije ne primamo! Samo vedre ljude, da zrači sjaj i toplina..”
MOŽDAN:
“Nemaju šta da kažu. Uvaćene su na delu, a argument je argument. Logika takođe!”
MOŽDANKA
“Šta si rekla, ti mala, s tom olovkom? (stavi ruku na obešene grudi) Moždane.. (tiho, uplašeno..) Ovo što mi je sad rekla meni je bolesno, nešto tu gnjije i neka podvala se vije!”
MOŽDAN: “Šta reče?”
MOŽDANKA:
“Reče: Nismo zombi, nego nam dosadno”
MOŽDAN:
“A i pakuju se.- Sumnjiva behu posla – Sad je meni i mojoj ledi jasan naum opak taj!” (ustaje preteći)
“Ovo je Beograd!”, – (koluta očima)– ovde ne može svako da boravi!”
MOŽDANKA:
“A oni se nakotili. Oće džabe! A ne može!”
MOŽDAN:
“Kod Moždan ne može!”
“Nego id’te, izađite i da završimo s tim. Nećem ja da se natežem svaki mesec…!” (mumla i umoran se sruči u razdrndanu stolicu s miljeom preko…)
“I te vaše mačke! Upropastiše mi stan! Svinje mi se plaše od njih kad ih pustim da se malo povaljaju u blatu!”
MOŽDANKA
“A vidi nje, ove male što piše.. ona uzima NAŠ telefon i okreće policiju!”
MOŽDAN:
“Mnogo će oni da ti pomognu. Ni ovo nije njihovo”
OVO JE MOJE!
MOŽDANKA:
“Stani mužu, ona vadi neke pare sad! (izraz lica joj se menja. Nasmeši se široko i otkriva kvrgave, požutele zube. Moždan zaglađuje ostatke kose na ćeli)
MOŽDAN:
“Za šta te pare! Za telefon?” (nada u glasu) To je dobro, Moždanka, bez telefona stvarno ne bismo mogli!”
MLADA PODSTANARKA:
“Vadim pare da platim da zaćutiš dok ne otvorim portal ka drugoj dimenziji”
MOŽDANKA:
“Na kom jeziku ova priča? Na novokomponovanom beogradskom? Prestala je da piše, konačno! Od njenog škrabanja me zabolela glava! Ma neki đavo se tu umešao… (udaljava se i zapliće o haljine s krinolinama) – Vid ti ove male kako je agresivna! (grabi novac) Iju što volim ove dukate, kako lepo zvecka!”
MOŽDAN:
“Tražite vi sebi stan, ovaj ću da prodam, ne mogu više zdravlje da ugrožavam – okreće se oko sebe – od ovakvog dvora od mog dede Dofena do.. Šta mi učiniše!??!.. Daj bože da prodam dvor za 37 iljade!”
MOŽDANKA:
“Ovaj kauč bio nov! Kako reče? Bio pocepan i nikakav? – načuljila uši – mužu, ona kaže da osnovne stvari nismo imali kad su useljavale. Šta? Uselile se zbog mački? Jel čuješ ti ovo, Frančesko, ovaj Moždane. mužu moj.”
U DUETU: “Reče da mačke plaćaju stan”
MOŽDAN dohvati čašu sa stola i zavrljači je o zid.
MOŽDAN:
“Najradije bi glavu poseko koliko sam besan. I ona prošla što je bila. I njoj se nije sviđalo što ja dođem, što kafu popijem, pa malo popričam, ko čovek. Hoće privatnost!” (baca se na pod i udara pesnicama po podu dok mlatara nogama)
MOŽDANKA
(vrisnu)
“Pa kupi stan, pa imaj privatnost” – ženi spadne perika s glave. Ukaza se ćelava glava. “Misliš da sam ja im’la privatnos’ kad sam se udavala!”
MOŽDAN:
“Vidi šta napraviše od nas. Ode srce, ode kosa.. sve je to od sekiraciju. Ubiće nas! Umiremo! (ustaje s poda, stavlja ruke iza leđa i šeta se ukrug po prostoriji)
MOŽDANKA:
(u šoku) A gde one idu? MOŽDANE, VIDI! Vidi ova mala se pakuje? Vidi i još me gleda dok se pakuje s ove njene oči. Što bih je i napala s leđa, al se bojim da mi ne uzvrati, deluje mi snažno” – okreće se i doziva Moždana kreštavim glasom – Upomoooć! “
MOŽDAN:
“Može ona da napravi svašta- žensko, a nasilno. Zato se nije ni udala. Ko je će vaku” (zamisli se) Ženo Moždana, ja sam srce ovog dvora, a ti si pamet, te mi reci – Ko je sad pa ovaj što je sad ušao u stan. I on prolazi pored nas kao da nas ne vidi”
MOŽDANKA:
“Kako reče? Vidi ga, nosi neke korpe…”
MOŽDAN:
“To ti bre ono za mačke! Onaj kontejner, pa ženo moja cerebralna, one se iseljavaju! (lupi šakom o koleno, nakon čega zajauka)
A ja ih prijavio, ugovor potpisao, jes da nisam overio u Sudu, al to sad u 1864 godini i ne mora!”
MOŽDANKA:
Moždane, to me dovodi do pitanja.. na početku su i one imale iste kostime kao mi, a od kad račune ne plaćaju, preoblače se na svakih pet minuta?
MOŽDAN:
“Zato što su rešile da ne žive na dvoru još poodavno, da zbrišu, da nas pokradu! To ti je takav svet. Nepošten. Ne pripadaju noblesu, no su kmetuše, samo bi zlo da čine! Nije ti to naš svet. I čudno ričaju, kao da im duša u nekom od delirija.. alo bre nosač! Vidi ga, krupan, plećat, kosa mu nekako srebrnkasta, a deluje mlado.”
MOŽDANA:
“Dosad su s nama govorile, ali kad uđe ovaj nosač.. ućutale se”
MOŽDAN:
“Govorila je samo ova mlađa.”
MOŽDANKA:
“Sve vreme je pisala dok smo govorili, i ti si primetio! Od kad prestade da piše, uđe onaj rmpalija, u nekakvom belom odelu, stakla popucaše na ogledalima, mi bledimo, a starija gleda negde u stranu..  On joj dade neko parče hartije, ona kima glavom, domunđavaju se, i mlađa i starija..  Da kojim slučajem nije dobila Viteštvo belog papira?”
MOŽDAN:
(ne sluša je)
“Moždanka, ogledala su napukla, meni je lik sve bleđi, šta se dešava!”
(paniči)
“Ako mislite da ćete da nađete bolje, nećete! Ako smo i povisili nekad glas, to je normalno, mi smo gazde, vi stanari. Pa zašto da i izdajemo stan ako ne možemo -‘ u duetu – MAKAR MALO DA GAZDUJEMO!” (Ustaje, izbezumljen) Nestale su! Nestao je Dofenov dvor! A mi u nekakvim prugastim pidžamama!”
MOŽDANKA:
(skrušeno, s tajanstvenim osmehom na licu, kao da se stidi. Trepće okicama)
“Mužu moj, mislim da su one otišle.”
MOŽDAN:
“I šta sad. Da nam zvrji stan. Ko će porez da plaća? Infostan? Vidi šta si napravila s tu tvoju jezičinu! Znaš da smo jedva našli stanare. Oće mašinu, oće usisivač, sve oće! Ki god da je ovo hotel!”
Zvonjava telefona.
MOŽDAN:
“O, dobar eon… kako rekoste, tražite stan? Pa mi.. izdavali smo.. ali nije nam nužda.. Da.. Pa, dođite, ako vam se dopadne, on ionako zvrnda. Mi smo jako tolerantni, razumemo i muku i kad čovek nema i kad malo poludi… razumemo SVE! Jeste.. 200 evra plus depozit i naravno, računi su vaši, mi se u to ne mešamo, to se nas ne tiće.. Kako kažete? Bela tehnika! Pa naravno, imate ukusa. Bela boja zidova smiruje, a ovde u našem stanu je sve ionako blanko! Privatnost? Kako da ne! (ogorčeno) Ma gde li ste vi to stanovali kad to niste imali?… Jeste.. može.. i kučići i mačići, šta me briga, ovo je vaše kad platite, možete i slonovi da držite, ali štetu da nadoknadite… Prijatno, naravno, vidimo se u 2024, ne znam zašto toliko insistirate na datumu, nama ni to nije važno, niti koja je godina, niti vek, ni ko šta nosi, nit da l je ko živ, a ko mrtav, niti da l je kosa na mestu, nit srce dal boli pod rebrima, samo da se računi plaćaju na vreme”
(spušta slušalicu zadovoljnog izraza lica)
MOŽDANKA:
“Baš fini neki ljudi”- ko stvoreni za kiriju pod našim uslovima!”
MOŽDAN:
“Ja ću da i’ sačekam ovde, a ti ženo, vid neku spavaćicu mesto te muške pidžame, malo se dognaj ne pominji ni pod kakvim okolnostima da su zidovi crni i ižvrljani od prošlih stanara, tokom invazije Poljske… Izgleda da im nešto gori pod nogama. Neće smeti ni da pitaju.”
Moždan i Moždanka se pogledaše i demonski se zakikotaše, gladeći svoje prugaste pidžame.
(MEDICINSKA SESTRA):
“Idemo na terapiju! Ko će prvi!”
(MOŽDAN I MOŽDANKA) dižu dva prsta.
Standard
proza, video

I PERFORM my poem Conversation with solitude, so Hear ye, hear ye!, poetess Leila Samarrai, with subtitles


1. Open a YouTube video.
2. Click the gear icon in the bottom-right corner of the video player to display the video player settings.
3. Expand the combo box next to Subtitles/CC.

https://leilasamarrai.wordpress.com/2018/07/02/conversation-with-solitude/

Standard